Magdalena Najbar-Agičić predavanjem “Zašto bi nam povijest novinarstva mogla biti zanimljiva” predstavila knjigu

Povijest novinarstva na neki je način važna u životu svakog pojedinca, svakog osviještenog pripadnika suvremenog društva. Tako bar smatra Magdalena Najbar-Agičić, povjesničarka i prevoditeljica, autorica i urednica mnogih udžbenika iz povijesti za osnovne i srednje škole čija je knjiga Povijest novinarstva : kratki pregled (Ibis grafika, 2015.) danas predstavljena u knjižnici Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu.

            Autorica, koja trenutno predaje povijesnu grupu predmeta (povijest dvadesetog stoljeća i povijest novinarstva) studentima novinarstva najmlađeg javnog hrvatskog Sveučilišta Sjever pisanjem kratkog pregleda povijesti novinarstva dala se u vrlo ambiciozan pothvat dajući na 225 stranica kratak sintetski prikaz povijesti hrvatskog novinarstva, a na pisanje ju je, otkrila je na predstavljanju, ponukala nevolja studenata koji nisu imali pravi priručnik za polaganje ispita. No iako je knjigu pisala prvenstveno sa svojim studentima na umu (i premda je knjiga podijeljena u 15 poglavlja, po jedno za svako predavanje u semestralnom ciklusu) ova knjiga trebala bi, kao i sama povijest novinarstva, biti važna svakom čitatelju ponaosob, a posebice ljubiteljima povijesti jer novine su, naposljetku, zrcala prošlih vremena.

            Umjesto brojnih predstavljača i razgovora o knjizi, autorica je Povijest novinarstva predstavila predavanjem Zašto nam je povijest novinarstva zanimljiva ili zašto bi nam trebala/ mogla biti zanimljiva? U svijetu u kojem živimo mediji i novinarstvo igraju važnu ulogu, a ta je važna uloga uočena prije više od stotinu godina, otkad i sežu tepanja novinarstvu kao četvrtoj vlasti (kao onoj koja nadzire rad izvršne, sudbene i zakonodavne vlasti) i sedmoj sili (kao protuteži spram šest velikih europskih država s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće). No mediji danas kao da su izgubili tu svoju ulogu u demokratskom društvu i da bismo mogli sagledati njihovu ulogu u sadašnjosti i predvidjeti je u budućnosti, moramo razumjeti silnice koje su do pojave novinarstva kao takvog i dovele. „Ljudsko je biće, kao takvo, jedino osjetilo potrebu za komuniciranjem i ona se upražnjava mnogo dulje no što postoji službena povijest novinarstva, još od Homo sapiensa i razvoja govora“, smatra Najbar-Agičić ističući važnost izuma pisma kao društvenog te tiskarskog stroja kao tehnološkog preduvjeta za razvoj novinarstva iako su i prije samog njegova izuma postojali pokušaji novinskog izvještavanja, posebno u trgovačkim cehovskim udrugama, najaktivnijima u Veneciji.

            Tek su izum parnog stroja i telegrafa novinarstvu dali potreban tehnološki impuls za ubrzanje protoka vijesti i povećanje novinskih naklada. Prve se novine u smislu u kojem ih danas poznajemo javljaju na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće koje autorica naziva njemačkim stoljećem u razvoju novinarstva zbog velikog broja tiskovina u zemljama njemačkog govornog područja. Ako je 17. bilo njemačko, slijedeće je zasigurno englesko i to podjednako stoga što je Engleska kolijevka industrijske revolucije čime su zadovoljeni tehnološki uvjeti za razvoj novinarstva i novinskog izdavaštva kao i zbog društvenih promjena, rasta broja stanovnika u gradovima i pojave političkih stranaka za čiju su borbu novine savršena podloga.

            Arena, ali u borbi za prevlast medijskih magnata, novinsko je izdavaštvo postalo potkraj 19., američkog, stoljeća kada Randolph Hearst i Joseph Pulitzer vode bespoštednu borbu za prevlast. Iz tog doba, otkrila je autorica, potječe i sintagma žuti tisak kao simbol te bespoštedne borbe i aluzija na strip Žuti dječak što ga je prvotno objavljivao Pulitzer, a potom je Hearst, vjerojatno boljom novčanom ponudom, privolio njegova crtača da strip preseli u njegove novine. Iz tog razdoblja potječe i pojava medijskog senzacionalizma, čemu je kumovalo novo društveno uređenje, povećanje broja pismenih građana čije su potrebe za informiranjem bile bitno drugačije od dosadašnjih te su se i novine, iz potrebe za opstankom, morale okrenuti traču u čemu je pobjedu ipak odnio Hearst i time stvorio veliko medijsko carstvo, ali i mnogo problema u današnjem novinskom svijetu.

            Jer trač i senzacionalizam, kao i tabloidno novinarstvo u kojem prevladavaju kratke vijesti i šokantne fotografije, preplavilo je svijet novina i ozbiljno novinarstvo vrlo rijetko uspijeva doći do izražaja. Te smo situacije u Hrvatskoj, smatra autorica, itekako bolno svjesni jer nakon gašenja Vjesnika gotovo da i nema ozbiljnog dnevnika, ali stanje nažalost nije mnogo bolje ni u drugim novinarstvima; austrijskom, britanskom, francuskom…čije su tradicije mnogo dulje od hrvatskog koje seže tek nekoliko stoljeća unatrag. Za kraj autorica se zapitala je li to posljedica omasovljenja tržišta i može li se stanje popraviti dosegne li društvo novu razvojnu razinu. Ili ipak moramo posegnuti u povjest i razumjeti; kao članovi društva i čitatelji novina društvenu ulogu medija kroz povijest, a kao novinari silnice koje su do sadašnjeg stanja dovele. Hoće li nas tek prava analiza i kritika sadašnjeg stanja odvesti k njegovu poboljšanju?

Advertisements