“Jedino pisanje u koje vjerujem je ono kad morate duboko zaroniti u sebe”-Ivana Bodrožić predstavila novi roman Rupa

 

            Prošlog je petka nagrađivana hrvatska književnica Ivana Bodrožić predstavila svoj najnoviji roman Rupa. Mračno ozračje mjesta događanja, zagrebačkog VIP cluba u savršenom je skladu s osnovnim tonom romana jer tema romana, datumu unatoč, nikako nije prvotravanjska. Rupa, naime, govori o tranzicijskom društvu, duboko prožetom korupcijom i kriminalom i, kroz žanr političkog trilera, razotkriva njegove  probleme.

            Ivanu Bodrožić ne poznajemo kao žanrovsku autoricu i stoga je mnoge iznenadilo pojavljivanje njenog imena među autorima u ediciji Balkan Noir što je, u suradnji s vodećim hrvatskim nakladnicima, objavljuju 24 sata. Ideja je, kazala je direktorica Naklade Ljevak Petra Ljevak, došla od glavnog urednika 24 sata Gorana Gavranovića i na samom početku izazvala skeptičnost jer, premda su svi autoričini dosadašnji romani ili nagrađeni ili svrstani u najuži krug pri izboru nagrađenih, dosad se nisu mogli svrstati u žanrovski okvir. Ipak, shvatile su da i unutar žanra ima mjesta za autoricu vanprosječne perspektivnosti i visoke emocionalne inteligencije, autoricu čija su hrabrost i nepokolebljivost u stavovima inspiracija mnogima i za koju je književnost najveće polje borbe. Hrabrost je pokazala i Rupom, uhvativši se u koštac s nekim od problema tranzicijskog društva obojenog kriminalom i korupcijom o kojima se dosad nije mnogo govorilo kroz književnost. „Ono što je Ivana Bodrožić uspjela napraviti s romanom jest povezati sve tri komponente, ovaj roman funkcionira i umjetnički i žanrovski i zanatski, a druga zanimljiva stvar jest ta da autorica vrlo transparentno zauzima stav da se ne priklanja niti jednoj strani osim onoj ljudskoj i to je jedini ključ po kojem bi se ovaj roman trebao čitati“, zaključila je Ljevak, a Gavranović se nadovezao istaknuvši kako mu je izuzetno drago što u biblioteci Balkan Noir, kao dvanaesti naslov po redu, imaju roman autorice tako iznimne biografije, osobnosti i stila psianja. „Kada smo pokretali ediciju, bojali smo se hoće li postojati kritična masa pisaca koja će htjeti pisati krimiće. No ispostavilo se da je krimić, nestankom socijalnog romana, preuzeo njegovu ulogu, a stvarnost oko nas neiscrpan je izvor takvih tema te se danas na pisanje odlučuju i autori koji se ranije nisu okušali u pisanju krimića“.

            Poznata hrvatska novinarka Mirjana Rakić složila se u ocjeni hrvatske stvarnsoti kao neiscrpnog izvora za noir literaturu, no, nastavila je, u Hrvatskoj autora nema ni približno dovoljno koliko zainteresiranih čitatelja i stoga je ovaj roman vrijedan svake stranice i čitatelju će donijeti mnogo čitateljskog užitka. „Ovdje su ubojstva obična, ali sredina je apsolutno neobična i mračna, takvu sredinu ne biste očekivali od krimića. Ima tu i ljubavi, ali ovo nipošto nije ljubić već čisti, punokrvni krimić“, istaknula je Rakić nadodavši kako bi se kontroverznima u romanu mogli ocijeniti tek likovi, političari, no oni su sami sebe doveli do tog paradoksa i ako njima nije neugodno to činiti, niti piscima ne treba biti neugodno pisati. Hrabar nam je pisac, zaključila je Rakić, od izuzetne važnosti jer živimo u vremenu kada sve može biti rečeno, no više nitko ne govori. „Zahvaljujući piscima bar imamo taj plan s kojim se svi možemo složiti, no mislim da ipak svi možemo biti mnogo glasniji“

            Novinar i književnik Drago Hedl čiji je autorski rad također pobudio mnoge kontroverze, nadovezao se rekavši kako je lako imati teme, no treba ih znati uobličiti u umjetnički tekst što je Ivani Bodrožić sjajno pošlo za rukom, napisala je izvrstan roman polazeći od one da život piše romane, a naša stvarnost krimiće „Možda je to kompilacija tema crne rubrike, spojila je to u jednu zanimljivu priču koja je već sada izazvala dosta bure u sredini koja se prepoznala i među ljudima koji su se prepoznali. To je priča koja govori o našoj stvarnosti, o našoj prijetvornosti, o sredini koja ima snažnu povijest i užasnu priču iz novije povijesti, ali koja je upravo zbog toga bila pošteđena onoga što bi se nekoj drugoj sredini i ljudima u njoj oprostilo“, rekao je Hedl naglasivši kako nije samo ta kontroverznost ono što ovaj roman čini vrijednim čitanja. To su i vješto iscrtani likovi, svaki ocrtan s jednakom pažnjom, bez obzira na to radi li se o nositelju priče ili sporednom liku koji se pojavljuje na tek nekoliko stranica. Važan je element i atmosferičnost romana koja se ocrtava već samim njegovim naslovom; osim kao naziv za masovnu grobnicu na Ovčari, Rupa funkcionira i kao slika atmosfere u takvim sredinama, gdje se pokušavaju sakriti sve loše strane i sredinu prikazati upravo onakvom kakva ona nije. Kao i Petra Ljevak, i Hedl zaključuje kako je poruka romana to da ne postoje ovakvi Hrvati i onakvi Srbi, svi smo mi ljudi, a postoje samo korumpirani i pokvareni političari i ljudi koji svoje položaje koriste za osobni probitak.

            Na kraju, publici se obratila i sama autorica rekavši kako nije sigurna postoji li ijedna tema o kojoj ne bi mogla pisati. „Osim kao sjajan pisac, David Grossman funkcionira i kao borac protiv tih monopola nad istinama i jedna od njegovih rečenica glasi „pišem o onome što me paralizira“. Jedino pravo i stvarno pisanje u koje ja vjerujem je ono kad morate toliko duboko zaroniti u sebe da vam je i bolno i neugodno i ne znate što će od toga ispasti, no jedino to daje dobar rezultat“. Rupa je, uz ostalo, prepuna referenci, neke su jasnije, a neke skrovitije, možda i najočitija je ona na bend EKV, a autorica ističe kako je te reference uplela u tekst onog trenutka kad je shvatila da unutar žanra doista može pisati kako želi, poigravala se s piscima, pjesnicima i djelima koja i sama voli zato što ju je to zabavljalo i održavalo budnom nad mafijom i krimi-miljeom. EKV je, kaže, poslužio kao metafora, kao još jedan oblik borbe protiv zla koje je 90ih godina zahvatilo normalan svijet, a svaki je naslov njihove pjesme, svaki stih toliko velik da je u njega stalo poglavlje njene najnovije knjige. Druga je bitna referenca pjesma albanskog pjesnika Arbena Idrizija Zveri vole otadžbinu koja, po autoričinu mišljenju, vrlo dobro sažima atmosferu ovog romana. „Pitam se što je to domovina, tko su ljudi koji su se nametnuli kao njeni zaštitnici, kao čuvari boli ljudi čija imena ni ne znaju. To mi je jako draga pjesma, jednom sam je pročitala na televiziji, u srpskom prijevou. I onda kad postanete svjesni svih tih malih značenja, kad zatvorite krug, mislim da sve dođe na svoje mjesto“.

Advertisements