Eci, peci pec brojalica s nikad višim ulozima

Eci, peci, pec, ti si mali zec. A ja mala vjeverica. Eci, peci, pec. Onaj na kome se prst zaustavi nakon posljednjeg sloga, ispada. Igra je za njega gotova. No u nevinoj dječjoj brojalici ulozi nikada nisu bili tako visoki kakvima ih je u svom literarnom prvijencu postavio M. J. Arlidge. Premda nitko zaista ne odbrojava, kada se igra primakne kraju umjesto prsta u jednog će od igrača, gubitnika biti uperen pištolj, a s pobjedničkim povlačenjem njegova okidača okončat će se jedan život kako bi se za drugi kupilo slobodu. Hoće li uz tu slobodu doći i oslobođenje, sasvim je drugo pitanje.

            Na što smo sve spremni kako bi sačuvali vlastiti život i koliko smo pritom spremni ugroziti druge? Ugodno zavaljeni u fotelju, pred televizorom u toplini doma vjerojatno ćemo odgovoriti kako nikad ne bismo ugrozili tuđi život da spasimo svoj. Imajući, naravno, na umu kako za tim i neće biti potrebe. No bačeni u zatvorenu, smrdljivu rupu bez hrane i vode i s vrlo ograničenim dotokom zraka, polako ćemo promijeniti mišljenje. Zorno nam to prikazuje Arlidge na primjeru svojih nesretnih protagonista; ljubavnog para, beskrupuloznih poslovnjaka, majke i kćeri, escort dama… Namamljeni u stupicu, prevareni i oteti, po dolasku k svijesti udružuju snage kako bi nadljudskim naporima pokušali pronaći izlaz iz, više nego očito, bezizlazne situacije.  Kako vrijeme odmiče, njihova se agonija produbljuje i pogled sve češće odluta k pištolju ostavljenom na sredini sobe. Pištolju kao jedinom jamstvu sigurnog izlaska na slobodu onome tko bude dovoljno hrabar i povuče okidač.

            Hoće li za to snositi posljedice? Inspektorica Helen Grace, glavna istražiteljica u ovom romanu i cijeloj seriji čiji je Eci, peci, pec tek prvi dio isprva ni sama ne vjeruje u priču prve žrtve-ubojice, djevojke Amy čiji je mladić ostao mrtav na dnu bunara. Istinitost            Amyna iskaza jamči njegova nevjerojatnost, dodatno potkrijepljena izranjanjem žrtve slijedeće otmice, poslovnjaka Petera kojeg je, kako tvrdi, na ubojstvo kolege Bena navela njihova otmičarka, žena pristala izgleda u čiji su kombi svojevoljno ušli. Iako su nesumnjivo oni povlačili okidače, Helen i njen tim odlučuju ih pustiti na slobodu jer ubojica je očito negdje drugdje. I sprema se ponovno oteti.

            Iako priča iznesena u ovom romanu nije nova, svaki je put jednako sablažnjiva i uznemirujuća. Čitatelja navodi na propitivanje samog sebe; kako bi on u datoj situaciji postupio, može li izostanak osnovnih životnih uvjeta doista tako brzo i tako snažno probuditi one najiskonskije, životinjske nagone za preživljavanjem u svakome od nas i kako se, nakon svega, nositi sa spoznajom da na vlastitim rukama nosiš tuđu krv. Je li ono što se u prvi mah doimalo kao oslobađajuća presuda zapravo tek jeftina stupica i doživotno sužanjstvo s prividom slobode? I još važnije od toga, koliko izopačen mora biti um u pozadini cijele priče, što ga (ili, u ovom slučaju, ju) može natjerati da se, u maniri loše replike Boga, tako grubo poigra tuđim životima?

            Upravo na tom propitivanju razloga, više no na brzom lovu za ubojicom, raspletu ključnih događaja ili otkrivanju ubojičina identiteta, Arlidge gradi napetost u ovom trileru. Tko je posredni ubojica manje je bitno od pitanja što tu ženu navodi da naizgled nasumce odabranim ljudima nepovratno uništi živote. Puka zabava, opasno izopačen um, izvrnuti osjećaj za pravdu, kombinacija svih navedenih razloga ili nešto posve drugo?

            Iako je Eci, peci, pec za M. J. Arlidgea označio proboj u književni svijet, njegovo ime nije nepoznato ljubiteljima trilera. Arlidge je, naime, godinama prisutan kao producent hvaljenih kriminalističkih serija, među kojima je možda i najpoznatiji Nijemi svjedok. Ta se producentska pozadina u priči itekako jasno ocrtava kroz brzu izmjenu kratkih poglavlja, od kojih svako predstavlja tek jednu scenu, kratak fragment cijele priče. Za nepažljivog čitatelja, nezadubljenog u priču takvo je njeno oblikovanje sasvim prihvatljivo, no svaki će čitatelj nepomućene koncentracije ostati uskraćen za dubinu u koje bi tako snažna priča mogla zaći. Tendenciju k psihološkom trileru narušava nepostojeća ili, u boljem slučaju, plošna karakterizacija likova pa, premda je kroz 117 poglavlja svaki od protagonista dobio priliku posredstvom pripovjedača progovoriti svojim vlastitim glasom, čitatelj se s njima neće moći u potpunosti povezati, osjetiti njihove patnje i razumjeti njihove motive. Na kraju priče, oni će ipak ostati samo likovi zarobljeni među koricama knjige koja bi, u svakom slučaju, bolje funkcionirala kao predložak za visokoprodukcijsku seriju nego kao literarna napetica zbog koje ćete se u strahu osvrtati preko ramena.

Advertisements