Aleksandar i Cesare dobili su povijest, Lucrezia je dobila legendu…

„Što je Lucrezia Borgia?“ još se 1833. u predgovoru istoimene drame zapitao Victor Hugo. Papina kći, trovačica, ozloglašena vladarica ili tek žrtva, ponajprije povijesnih, a tek potom manipulacija muškaraca iz obitelji čije je prezime nosila?

            O ovoj rimskoj plemenitašici pouzdano se zna da je rođena na današnji dan, 1480.godine kao jedina kći u nezakonitoj vezi kardinala Rodriga Borgie (povijest ga pamti i pod španjolskom inačicom prezimena, Borja) i talijanske pučanke i, navodno, poznate rimske kurtizane Vanozze dei Cattanei. Ime je dobila prema Lucretiji, djevojci iz rimske legende koja je počinila samoubojstvo kako ne bi morala živjeti sa sramotnim teretom silovanja i time postala simbolom djevičanstva. Lucrezia odrasta uz svoju braću, na dvoru očeve rođakinje Adriane de Milla, gdje se široko obrazuje, učeći španjolski, francuski, talijanski, grčki i latinski te, tada vrlo vrijedne vještine, poznavanja glazbe, plesa, slikarstva i vjeronauka. Unatoč tome, ostale su zabilježene kardinalove riječi kako neće dopustiti da mu kćer postane „muškarača“ što je u vrijeme kasnog srednjeg vijeka bio naziv za obrazovanu ženu. Povijesti su poznati i njeni brakovi; prvi s Giovannijem Sforzom, vojvodom od Pesara, okončan poništenjem nakon kojeg je uslijedio brak s Alfonsom Aragonskim, vojvodom od Bisaglie i nezakonitim sinom napuljskog kralja Alfonsa II., okončan nasilnom suprugovom smrću te posljednji, s ferrarskim vladarom Alfonsom d’Esteom, uz kojeg je Lucrezia ostala do svoje smrti. Zasigurno se zna kako je Lucrezia bila majkom sedmero djece, a pripisuje joj se i majčinstvo nad rimskim siročetom Giovannijem koji se, u jednom dokumentu, spominje kao sin Cesarea Borgie i nepoznate majke, a nekoliko godina poslije bulom je očinstvo nad tim infus romanusom priznao i sam kardinal Borgia, tada već papa Aleksandar VI. Od posljedica posljednjeg teškog porođaja Lucrezia je i umrla 24. lipnja, 1519.godine.

            Nameće se zaključak kako povijest nije bila blaga, a vjerojatno niti poštena prema ovoj ljubiteljici i pokroviteljici umjetnosti. No, je li to bila književnost?

            Lucreziji Borgiji još se dugo nakon njezina vremena nisu pripisivale negativne osobine po kojima je poznajemo danas. Jednim dijelom za to je zaslužna renesansa tradicija prema kojoj je žena smatrana duhovno inferiornim bićem i samim time podložnija zlu, ali drugi, svakako veći dio, leži u bezbrojnim pričama, dramama i predstavama napisanim stoljećima nakon njene smrti. Za stvaranje legende o Lucreziji Borgiji zaslužan je i Pietro Bembo, ferrarski humanist i pjesnik, čiji je rad iznimno cijenio i na njega se ugledao Lord Byron. Pietro Lucreziji posvećuje slijedeće stihove : „Uz sve čari, kojima se s tobom ne mogu mjeriti ni Agemonova kći ni Helena Spartanska, koju je oteo Trojanac Paris, ti si posvećena umjetnosti i nauci. Ti ne dopuštaš da ti sjaj ljepote zatamni duh“. O uzrocima skoka s Bembovog trubadurskog obožavanja do „najodvratnije moralne izopačenosti, najgnjusnije i najpotpunije, u srcu lijepe i kraljevski uzorite žene“ kakvom je kao odgovor na uvodno pitanje opisuje Hugo, ne zna se mnogo, ali bilo je potrebno čekati sve do 1866. kako bi stigla i prva Lucrezijina književna obrana kroz djelo „Una vittima della Storia-Lucrezia Borgia“–„ Lucrezia Borgia-žrtva povijesti“ što ju je u Modeni objavio markiz Campore.

            Modernoj književnosti Lucrezia je višestruko zanimljiva, kao ženski lik većinski muške renesansne povijesti, ali i kao povijesna osoba čije je postojanje obavijeno velom tajni, spletki i intriga te je njen život savršena pozornica za uprizorenje najtužnijih ljubavnih, ali i najnapetijih i najdramatičnijih predstava. U neka od najboljih modernih ostvarenja o možda sasvim običnom srednjovjekovnom životu ubrajaju se „ObiteljMaria Puza, „Nevjesta obitelji BorgiaJeanne Kalogridis te „Gospa od sedam brežuljaka“ i „Istina o Lukreciji BorgijiJean Plaidy.

            „Obitelj“, kao vrlo kvalitetna i odmjerena povijesna drama na granici s napetim trilerom, nastoji prije svega potkrijepiti Puzovu tezu o rimokatoličkoj Crkvi kao prvoj organiziranoj zločinačkoj organizaciji i papama kao pretečama modernih kumova. Prema Puzu, ta je era vrhunac svog praiskonstva dosegla ustoličenjem kardinala Rodriga Borgije na papinski stolac. Sva su papina djeca tek pijuni u toj igri moći, figure na šahovskoj ploči po kojoj poteze suvereno vuče sam papa. Ipak, kao pravi mafijaški don, i papa nastoji na sve moguće načine zbližiti obitelj i učvrstiti spone među njima. U ovom će romanu ponajviše uživati ljubitelji povijesnih romana s osjećajem za kvalitetan i bogat tekst.

            „Nevjesta obitelji Borgia“ svoje je mjesto u ovom trolistu zaslužila promjenom perspektive. Distancirano treće lice promatrača koji pripovijeda i čitatelja vodi kroz priču obavijenu velom povijesnog odmaka, Jeanne Kalogridis zamjenjuje Sancha Aragonska, supruga Lucrezijina mlađeg brata Gioffreda i sestra njena drugog supruga, Alfonsa Aragonskog. Sancha je Lucrezijina najblaža kroničarka budući da je ova njenu ljubav zaslužila ljubavlju i pažnjom koju je nedvojbeno pružala njenom mlađem bratu. Ova priča, zanimljiva ponajprije zbog novog glasa iz daleke povijesti, glasa žene koju je učiteljica života smatrala toliko nevažnom da se nije obazrela niti zapamtiti njen datum rođenja, dobro upoznatom čitatelju neće otkriti nove, nepoznate događaje, ali svakako će pomoći u slaganju misterioznog mozaika.

            Jean Plaidy najiscrpnije se posvetila istraživanju lika papine kćeri te mu je posvetila čak dvije knjige. U prvoj, „Gospi od sedam brežuljaka“, čitatelj prati Lucreziju od dana njena rođenja do čina udaje za Alfonsa Aragonskog, a druga „Istina o Lukreciji Borgiji“ vrlo pomno raščlanjuje najdelikatnije razdoblje njena života. Iako stilom i jezikom ponešto zaostaje za Puzom i češće će se naći u nježnim čitateljičinim nego velikim čitateljevim rukama, Plaidyin literarni duet o životu jedne od najozloglašenijih žena u povijesti obavezna je literatura za sve koji žele Lucreziu sagledati iz svih kuteva budući da je ne prikazuje niti kao trovačicu i beskrupuloznu ženu, ali niti kao žrtvu obiteljskih manipulacija. Za Jean Plaidy ona je jednostavno obična žena u neobičnom vremenu, žena koja razumije svijet i sve njegove promjene te se, svojom mudrošću i dovitljivošću, održava na njegovoj površini. Čak i gotovo 500 godina nakon što je tu istu površinu napustila.

            Naposljetku, ne može se ne posumnjati u pravednost svjetske književnosti prema ovoj zlatokosoj ženi budući da svi glasovi koji o njoj govore, bio njihov ton osuđujući ili odobravajući, gube na glasnoći po njenu napuštanju Rima i odlasku u Ferraru, razdoblju u kojem je, ako je vjerovati povijesti, pronašla smirenje, posvetila se umjetnosti i učiniti da njeno ime zasja sjajem gotovo jednakim sjaju njene kose.

            Ferdinand Gregorovius zaključio je kako je „o Aleksandru VI. i Cesareu Borgiji napisana povijest dok je Lucrezia Borgia dobila samo legendu.“ Legendu koja se kroz književnost održala na životu do današnjih dana.

Advertisements