Srebrna

 

Često razgovaramo o dobroj i lošoj književnosti. Dok dobra književnost oplemenjuje, nadopunjava i ispunjava, loša imitira, prepričava život dok bi, namjesto toga, život na njenim stranicama trebao oživjeti i takav biti dovoljno uvjerljiv da i čitatelja zavede i navede da mu se prepusti, da mu povjeruje, da ga, bar za vremena što ga je posvetio čitanju knjige, živi. Dok loš pripovjedač vidi ono što svi vide i taj pogled jednostavno prenosi, dobar će pripovjedač oštroumnim pogledom u tu istu zbilju odvesti one manje obdarene maštom u čudesni svijet fikcije.

            U svakom slučaju, dobar će pripovjedač čitatelja odvesti na putovanje, a neustrašiv će pripovjedač to putovanje smjestiti ondje kamo je, ma koliko se lakim to izvana doimalo, najteže otputovati; unutar granica vlastitog ja. Neustrašiv pripovjedač neće upitati što su mu učinili drugi već što je on učinio sebi i, umjesto da plačnim glasom retorički zapitkuje što mu se to, zaboga, dogodilo, odlučno će se preispitati, zaći duboko u sebe i prekopati po svojoj intimi ne bi li doista shvatio što mu se i zašto dogodilo. Takav, hrabar i sposoban pripovjedač, katkad je najbolji vodič na literarnom putovanju. Možda vas neće osupnuti veličanstvenim stilom niti besprijekornim izborom riječi, ali od takvog ćete vodiča dobiti iskren i otvoren razgovor i poziv, ne da krenete njegovim putem, već da iskoraknete na vlastiti. A ponekad je to najpotrebnije.

            Takvim se vodičem, kroz svoj debitantski roman Srebrna pokazala zagrebačka autorica Marina Roki. Na 269 stranica, kroz četiri poglavlja ispričala je priču. Zapravo, dopustila je priči da ispriča nju. Pripovjedačicu M. (iza kojeg, hrabro pretpostavljate, slijedi arina) na tu je priču nagnalo 645 fotografija sačuvanih u njenu iPhoneu. 645 piskeliziranih podsjetnika na ljude, mjesta i događaje koje ne bi voljela izbrisati. Ne. Voljela bi ih poništiti. Kako brisanjem fotografija neće izbrisati i sve što se dogodilo kroz devet velikih i važnih godina njenog života, ona ih čuva. Čuva ih kao podsjetnike, čuva ih kao opomenu, a najviše ih od svega, vjerojatno, čuva kao što nekadašnji ovisnik o nikotinu nadohvat ruke čuva kutiju najdražih cigareta. Da pobijedi slabost, odoli iskušenju i ojača samog sebe. Da svakog dana izbori novu pobjedu u igri zvanoj život. Ovisnost ima mnoga lica, a M. je upoznala ono najbolje skriveno, ono što iza sebe krije društveno najprihvatljiviju ovisnost; iako ekonomski i na svaki drugi način potpuno samostalna, postala je ovisna o ljubavi.

            Ne bi u tome bilo ničeg lošeg jer M. je začula klik čijim je škljocajem sve sjelo na svoje mjesto i osjetila se potpunom, spremnom za uživanje u svim blagodatima što ih zrela ljubav, u srednjim četrdesetim godinama, s jednim brakom iza i gotovo odraslom kćeri uz sebe, nosi. No zbog zaglušujućeg eha tog klika u njenim ušima, promakla su joj sva zvučna upozorenja jer njezina druga polovica taj klik nije čula. Za njega taj klik nije bio tiši, jednostavno nije postojao. Na neki ga je način on sam i proizveo; kako bi zaveo, manipulirao, postavio, glumio, režirao i bio publika na premijeri i svim reprizama te predstave. Učinio je to kako bi se poigrao. Namjesto lakoće i smirenosti zrele ljubavi, M. je priuštio mnoge besane noći, zdravstvene, financijske i mnoge druge poteškoće.

            Zauzvrat, ona mu je mnogo godina kasnije odgovorila knjigom. Ne kako bi se osvetila već kako bi se osnažila. Srebrna je, zapravo, propovjedačičin naziv za špilju na voljenom joj Otoku, ono jedno mjesto na svijetu što bi ga svatko trebao imati, energetska točka čijim bi se umirujućim ozračjem hranila, s njenog je plavog izvora napajala svoje, tijekom naporne poslovne godine istrošene, baterije i uvijek joj se s radošću i nestrpljenjem vraćala. Metaforički, i ukoričena je Srebrna energetska točka, kroz nju je M. nadjačala Bejbicu i njome se oprostila od nekadašnjeg života. Životnog razdoblja, zapravo, u kojem je bila najsretnija samo kako bi, usudivši se poletjeti, bila grubo povučena natrag i sravnjena sa zemljom.

            Ipak, bilo bi pogrešno reći kako je ovo tek još jedna priča o nesretnoj ljubavi. Srebrna, u prvom redu, jest priča o ljubavi, ali ljubavi prema sebi samoj, ljubavi prema životu i grčevitoj borbi za očuvanje tog života. Ne u materijalnom već u mnogo težem, emocionalnom smislu. Ona, pripovjedačica, zna koliko život može biti lijep i ne pristaje na manje. Ali za to više bori se sama. Prekrasno je bilo promatrati kako se ljubavna priča trilerske napetosti polako pretvara u iskren i topao dijalog što ga autorica vodi sa svojim čitateljem. Ona mu priča, ne kako bi od njega dobila potvrdu već kako bi si olakšala. I kako bi, možda, nekog drugog poštedjela patnje što ju je sama prošla. Osnovnom će pričom Marina Roki čitatelja povući za sobom na putovanje, no tek će prolaskom početnih kilometara taj isti čitatelj shvatiti kako je smisao tog književnog putovanja mnogo dublji od tužaljke prevarene i ponižene žene. Više od nevjerojatne priče, zapanjit će ga hrabrost i iskrenost žene koja se ne libi biti tužna, bijesna, razdražljiva, nesigurna, koja ne strahuje niti od plesa po tankoj žici između normalnosti i ludila i prvotnu voajerističku težnju da sazna tko je T. (iako takvoj osobnosti jedno slovo zaista dostaje) zamijenit će želja za upoznavanjem pripovjedačice M., za ulaskom u njen svijet i pogledom kroz njene oči. Oči dobrog pripovjedača čiji pogled možda i nije bio pronicljiv u tom trenutku, ali sada čvrsto gleda naprijed i poziva čitatelja da učini isto.

            Srebrna krije tako mnogo slojeva da će se svaki čitatelj moći zaogrnuti nekim od njih, a među svim se tim slojevima krije samo jedna poruka; život je uvijek izbor. Pravi ili pogrešan. Možda se ne možemo, kao u slikovnici iz djetinjstva, vratiti na prethodnu stranicu i krenuti iznova, ali možemo nastaviti osnaženi novostečenim iskustvom ma koliko razarajuće ono bilo.

 

Advertisements