Osmijeh žene savršen je rezultat kulinarsko-književno-društvenog eksperimenta

U studenom prošle godine jedna mi je knjiga spasila život. Ovom rečenicom svoju priču započinje Aurelie Bredin, mlada Parižanka i vlasnica obiteljskog restorana Le Temps de Cerises. Knjiga koja spašava život svakom knjigofilu primamljivo zvuči. Svatko od nas, naravno, u stanu ima bar jednu policu s najdražim mu knjigama, policu knjiga s potpisima autora, jednu na kojoj su se udomaćile knjige s posvetama dragih ljudi, a postoji i zakutak za sve one knjige čiji red nikako da dođe. Ali držimo ih na posebnoj polici, činimo ih vidljivima i znamo da ćemo jednom, možda na odmoru, možda za izrazito kišnog vikenda, a najvjerojatnije u mirovini, te iste knjige i pročitati. Ipak, koliki se među nama mogu pohvaliti kako se među njihovim policama krije i ona s knjigama koje su mu spasile život?

Promijenile možda, ali spasile… Tražiti cijelu policu doista je previše, ali možete li ijednu svoju papirnatu ljubimicu s ponosom izdvojiti iz njena reda i reći kako ste zbog nje danas ovdje? Aurelie ima, i to je knjiga znakovita naslova Osmijeh žene. I na njenim se stranicama smiješi žena čiji osmijeh, pogled, zabacivanje glave i zamahivanje kosom, pa čak i haljinu Aurelie prepoznaje. Jer ta je žena, uvjerena je Aurelie, upravo ona sama. Nju, poznatu po sakupljanju i čuvanju tuđih misli,netko je preuzeo cijelu, postavio je među stranice knjige i njenu priču učinio bestsellerom. A ona za to ne bi ni znala da se njen ljubljeni Claude nije pokazao drugorazrednim srcolomcem ostavivši je bez riječi, ali u nedjelju, kako bi ponedjeljak, dan kada njen restoran ne radi, mogla posvetiti sebi i odžalovati svoj gubitak. Taj će se gubitak, kao i svaki drugi takve vrste, pokazati pravim dobitkom jer Aurelie će, gonjena vlastitom nesrećom i zabrinutim pogledom odviše revnog policijskog službenika, zaći ondje kamao inače rijetko, ako uopće, zalazi; u knjižaru. I to knjižaru s dušom i starim pariškim knjižarem za pultom. Njegov savjet Aurelie i dovodi do zagonetnog Osmijeha, a nakon cjelonoćnog čitanja, slijedećeg dana, osim umora, u njoj raste i želja za upoznavanjem gospodina Millera, britanskog pisca čiju je pažnju, uvjerena je, već jednom privukla dovoljno da joj posveti cijelu knjigu.

I trebalo bi biti lako. Čitatelji svakodnevno pišu pisma piscima čije ih knjige dotaknu. No u Aurelieinu slučaju nije tako jednostavno. Pisma ne odlaze pa se misteriozno vraćaju, a Millerov francuski urednik Andre iz trena u tren sve više iznenađuje svojim ponašanjem. Za to, naravno, ima itekako valjan razlog. Jer i njega su očarale Aurelieine prekrasne oči, a otkrije li istinu, njoj, svojim nadređenima pa i svekolikoj čitateljskoj javnosti, mogao bi se naći u više no jednom problemu.

Knjiga, hrana, Pariz i tajnama obavijena romantična ljubav savršeni su sastojci za pravu čitateljsku poslasticu. Potrebno ih je samo izmiješati u pravim omjerima i pravovremeno poslužiti. A francuski pisac Nicolas Barreau učinio je to sjajno postavivši pred čitatelja pravi literarni slatkiš, onaj od kojeg se osjećate dobro, sretni ste što volite, što vjerujete i svakog dana uživate u čarima što ih ta ljubav donosi. I sretni ste što i netko drugi, makar na papiru, tu istu ljubav proživljava. Francuski psac govori ofrancuskoj… Ups! Barreau zapravo nije francuski pisac. Proguglate li u potrazi za njegovom fotografijom, iznenadit će vas pojava tamnokosog mladića pristala lica, možda ćete pomisliti kako je takav spoj predobar da bi bio istinit. I bit ćete u pravu. Jer francuski autor zapravo je njemačka autorica Daniela Thiele, a Barreauovo je nastajanje rezultat svojevrsnog eksperimenta što su ga njemački nakladnici proveli kako bi ispitali razlike u recepciji djela domaćih i stranih, posebice francuskih, autora na domaććem tržištu. „Barreau“ je najpoznatiji postao upravo po Osmijehu žene, vladaru ljestvica najprodavanijih u mnogim europskim zemljama prodanom u više od 150 000 primjeraka.

Bez obzira je li autor francuski Nicolas ili njemačka Daniela, krajnji je rezultat ovog kulinarsko-književno-društvenog eksperimenta gotovo pa idealan. Baš kao i kolač što ga Aurelie poslužuje pri kraju priče, prepun je naizgled jednostavnih sastojaka, čistih i poznatih, gotovo dosadnih okusa i receptura za njegovo sastavljanje svima je nadohvat ruke i dobro poznata. No zagrizete li u njega shvatit ćete koliko je inovativnosti među slojevima čokolade ili gusto otisnutih slova. Zaljubit ćete se, nasmijati, utažiti svoju glad za dobrom romantičnom pričom i, ono najvažnije, osjećat ćete se dobro. Čak i ako sebi dozvoljavate samo jedno grešno čitateljsko zadovoljstvo u obliku romantične priče godišnje, čiste savjesti posegnite za Osmijehom žene. I otkrit ćete koliko je iskrenosti skriveno u onom što se na prvi pogled doima lažnim.

Advertisements