Srebrna će svijetliti u vašoj biblioteci – održano predstavljanje literarnog prvijenca Marine Roki

Spuštajući se stubištem što vodi u podrumski prostor Tkalčićeve 68 gdje se smjestio History Club, poprište sinoćnje književne promocije, do mene dopiru zvuci nekoć nevjerojatno popularne pjesme Down Under banda Man at work. Tu neslužbenu australsku himnu i danas vrlo često možemo čuti na radijskim valovima dok se automobilima probijamo kroz gradsku gužvu i snatrimo o vrelini australskog pijeska i svemu onome što egzotičnost udaljenog kontinenta donosi, a u nekoliko sekvenci ta će pjesma u ušima odzvanjati i čitatelju romana Srebrna, prvijencu zagrebačke autorice Marine Roki čije je, po mnogočemu neuobičajeno predstavljanje, održano sinoć.

            Nakon Down under uslijedile su brojne druge pjesme čiji skup tvori zvučnu kulisu ovog romana čime je stvoren pravi uvod u predstavljanje ovog, po mnogočemu posebnog, romana. Jer glazba je u autoričinu životu važna i sve je to rock’n’roll, čak i kada nije. Svojim su glazbenim nastupom sinoćnji događaj uveličale i djevojke iz Vokalnog ansambla Gloria izvevši na samom početku pjesmu Royals novozelandske pjevačice Lorde, a tko je kime, kako i zašto ovladao ili pokušao ovladati na stranicama romana čije je ulomke nadahnuto čitala hrvatska glumica Anja Šovagović-Despot sinoć su pokušali dokučiti Milana Vuković-Runjić, urednica knjige, filmski povjesničar Daniel Rafaelić, glazbeni kritičar Ozren Kanceljak i psihijatar Robert Torre. Autorica se, u maniri prave domaćice, pobrinula da se na njenoj promociji svi dobro osjećaju,a potom se samozatajno povukla i prepustila pozornicu drugima. Ona je, uostalom, sve što je imala za reći, pretočila u 269 stranica dug roman.

            „Postoje ljudi koji su zapravo odavno i oduvijek pisci, ali se možda boje to samim sebi priznati ili im se trebao dogoditi neki događaj u životu da ih potakne na ulazak u taj svijet proze“, ustvrdila je urednica istaknuvši svoju sreću i zadovoljstvo jer je upravo njoj u ruke došao tako sjajan rukopis, tekst koji je od samog početka imao svoj tempo i dramsku napetost te su stoga i njene uredničke intervencije bile svedene na najmanju moguću mjeru. Iskreno je priznala kako je, primivši rukopis, očekivala laganu priču, no dobila je tekst čijem se zagrljaju nije mogla istrgnuti noćima. Sam je tekst već u startu bio nadmoćan i briljantno napisan što ga, uz jezovitu priču, po mišljenju urednice, izdiže nekoliko stepenica iznad hrvatskog prosjeka. A priča, jezovita priča, u čijoj prvotnoj idili neprekidno predosjećamo i kao lovac vrebamo užas što nam predstoji,odvest će čitatelja u jedan posve novi svijet, svijet koji se srebri od užasa, svijet koji čitatelja može vrlo lako izbaciti iz njegove udobne fotelje i poljuljati mu uvjerenje u ono što se odraslim ljudima ne može dogoditi. Svijet koji svoja vrata otvara spominjanjem 645 fotografija pohranjenih u memoriji autoričina iPhonea.

            Taj je, izuzetno vizualan, uvod u Srebrnu povukao i filmskog povjesničara Daniela Rafaelića prema čijem je mišljenju tekst romana savršen predložak za filmski scenarij. Knjiga počinje slikama, počinje podacima, ona, baš kao i film, čuva sjećanja; kako ona prava tako i ona konstruirana. Ta su sjećanja dijelom opora, dokumentarna, a dijelom prožeta jezom u čijim pregibima Rafaelić čuje Bernarda Hermanna, filmskog skladatelja hitchcockovskih partitura. No nije samo odsutstvo filmske glazbe što je Rafaelić u Srebrnoj čuje ono što knjigu povezuje s filmom jer sidra koja Marina baca čitatelju spominjanjem filmskih naslova i malih filmskih fusnota sidra su kolektivnog sjećanja, ona nas direktno vraćaju i emotivno saživljuju s tim malim trenucima unutar čitanja knjige. „Kada spominje neke filmove, zna da potiče našu kolektivnu svijest, dakle zna da pritišće neke gumbiće nama u glavi i igra se s nama, a to radi pravi manipulator,  pravi redatelj, kako onaj filmski, tako i književni. Slike koje opisuje djeluju naizgled vrlo jednostavno, no kada dodate jezu kao mali začin, onda to postaje vrlo ozbiljno i teško. Knjiga će svijetliti u vašoj biblioteci, ne zove se bez razloga Srebrna. Nekoć se filmsko platno zvalo srebrni ekran, a ovo je Srebrna u najboljem i najvećem smislu te riječi“.

            Iako nije, poput Rafaelića, u Srebrnoj čuo Hermanna, Ozren Kanceljar zadovoljan je pojavljivanjem Iana Curtisa čija tragična priča kao i potka njegova glazbenog opusa savršeno odgovaraju tematici romana. Početnu skeptičnost i bojazan da će u Srebrnoj pronaći hrvatski odgovor na glazbeni roman tipa High five nije se obistinila, no glazba je ipak itekako važan, sastavni dio i osobnosti likova i knjige same. Predstavljajući odnos likova i glazbe u ovom romanu, Kanceljar se poslužio Imaninom izjavom kako ona nije bila udana za Davida Bowiea već za Davida Jonesa jer, dok je prvi persona, drugi je osoba. „Tako i autorica, pišući u ich formi, zapravo cijelo vrijeme, i ne htijući, traga za osobama u ovom romanu. Mislila je da živi s osobom, a zapravo je živjela s personom, s jednom utvarom, prividom pa je čak i važnost glazbe preselila na važnost cijelog života, svih njegovih sastavnica dajući joj i na većoj važnosti od potrebne,a  kasnije je uvidjela da ni ta važnost nije bila kakvom se činila“, rekao je Kanceljak zaključivši kako autorica ipak, ako i jest izgubila vjeru u ljubav, nije izgubila vjeru u glazbu. Jer užitak u glazbi itekako je važan dio autoričina života, društva iz kojeg dolazi pa i ove knjige.

            Za kraj, psihijatar Robert Torre malo je spustio atmosferu progovorivši o mračnoj temi kojom je tekst zaodjenut; emotivnom zlostavljanju. On drži kako je glavni junak romana zapravo neimenovani T., on je i pisac romana, stvara ga iz pozadine, a cijela bi Srebrna bila tek jedno poglavlje njegova romana čiji bi naslov bio Dnevnik jednog zavodnika. Roman jest priča o jednoj nesretnoj ljubavi, ali i o osobi za koju se čitatelj pita kako je njeno postojanje uopće moguće, što se u toj osobi iznutra događa, što je motivira, što je njen pokretački razlog. T. je nesumnjivo zahvaćen narcizmom, i dok se takvi poremećaji najčešće manifestiraju kroz političku sferu, T. je histrion s narcizmom, on djeluje tamo gdje su ostali muškarci slabi, ispoljavajući svoju žensku stranu, plete mrežu kojom grabi svoju lovinu uz čiju pomoć pumpa balon od sapunice, jedan od mnogostrukih u kojima živi i kroz čije se simultano postojanje hrani. M. se tome predaje iz emotivne gladi, jer potrebni su joj nježnost i toplina, potrebno joj je emotivno utočište i ne vidi pukotine u priči koje su čitatelju od samog početka razvidne. „Ljudi koji prožive takvu avanturu dugo se oporavljaju, dugo se liječe od posttraumatskog stresnog poremećaja, oni su poharani, izgubljeni, dugo ne znaju što im se zapravo dogodilo. Pitaju se što je bilo krivo, a zapravo je sve bilo krivo. Njihove je partnere teško liječiti jer oni su lažni, unutar njih nitko ne stanuje. Novo je uvođenje takve vrste lika u hrvatskoj književnosti jer svi smo mi napravljeni od čvrstog materijala, spremni da svašta preživimo, ali svi smo mi iz jednog komada,a  u njemu ih ima više i popraćeni su switch-fazama. Teško je biti emotivno uigran s takvim ljudima i to vrlo često ima tužan kraj“, zaključio je Torre.

Advertisements