Susjed

Koliko zapravo poznajemo sebe? Važne stvari o sebi spoznajemo kroz interakciju s drugima. Naših je inačica onoliko koliko je pogleda usmjerenih prema nama. Da nije tako i da smo sami sebi dostatni, ne bismo se toliko trudili te „druge“ grupirati i odrediti svoj položaj u odnosu prema njima. Radikalni drugi, najvažniji drugi, neodređeni drugi… tih je drugih nebrojeno mnogo. No, nestane li svih tih pogleda u čijem se odrazu određujemo, hoće li ostati suštinska verzija nas samih? Hoćemo li, ostanemo li sami sa sobom, bolje upoznati sebe, bez vanjskih upliva i hoćemo li uživati u tom ogoljelom sebstvu? Ili nećemo imati u čemu uživati jer smo, kao ljudi, društveno određeni i usmjereni na interakciju s drugima pa, samim time, bez „drugih“ pogleda ogoljelo sebstvo biva svedeno tek na fragmente.

            U tišini samoće rađa se genijalnost. No, u tami osamljenosti skrivaju se demoni. Pa kada tišina zagluši, a tama postane pregusta, oni preuzimaju. U samoći se, kažu, često može čuti i ono čega nema. Upravo je to, priču iza jednog običnog Dobro jutro izrečenog u letu, na stubištu prosječne stambene zgrade u prosječnoj zagrebačkoj četvrti, čula i glavna protagonistica nedavno objavljenog romana hrvatske autorice Marine Vujčić. Susjed se, posredstvom nagrade za najbolji roman što je, zajedničkim snagama, dodjeljuju izdavačka kuća V.B.Z. i Tisak media našao u središtu interesa široke čitateljske javnosti odmah po objavljivanju. Kritike, osvrti i preporuke kao da nisu bili potrebni jer nagrada koja je, po mnogima, vratila ugled hrvatskom romanu, preporuka je sama po sebi. No, i bez tog bi zamašnjaka ime na ovitku i vrlo zanimljiv sažetak na poleđini mnoge privukli na čitanje. Ime jer se Marina Vujčić u posljednjih nekoliko godina svojim autorskim radom istakla kao vrsna poznavateljica ljudske prirode i stvarateljica dojmljivih, gotovo opipljivih likova i njihovih priča.  Priča ispričana u Susjedu naizgled je posve jednostavna, gotovo pa lako štivo, priča kojoj ne treba posvetiti mnogo vremena, priča koja neće u potpunosti zaokupiti čitateljske kapacitete. Potpuno pogrešno. Priča ispričana u Susjedu je poput života samog;jednostavna je onoliko koliko je čitatelj želi takvom učiniti, a tek će pažljiviji čitatelj već prvim čitanjem obuhvatiti svu puninu skrivenu među njenim slojevima.

            A među slojevima Susjeda sakrila se imaginarna ljubavna priča snažno izraženog trilerskog ozračja, jedna prosječna zagrebačka činovnica na pragu prve zrelosti,  jedan posve nebitan, a ipak najbitniji muškarac i gomila tuge, čamotinje i propadanja. Na prvoj razini, autorica je na 180 stranica ispričala priču o Katarini Bauković, ženi obilježenoj onime čega nije bilo; očinskom prisutnošću, majčinim poticanjem, romantičnom ljubavlju i neostvarenim mogućnostima. Zbog svega što joj je dosad izmicalo, Katarina se grčevito ulovila za jutarnji pozdrav što ga svakodnevno izmjenjuje sa novim susjedom i na jeci tog pozdrava u svome umu ona gradi priču, a autorica fabulu ovog romana. Nepoznati, bezimeni susjed (za potrebe priče nazvan Ozren) postaje okosnica Katarinine svakodnevice;oko njegovih dolazaka i odlazaka organizira svoje vrijeme, misli na njega drže je budnom ili uspavljuju, a svii su njeni, beskrajno dugi, monolozi tijekom dana posvećeni samo njemu. Gdje je bila, što je radila i kako se pritom osjećala…sve mu to podrobno opisuje jer on je jedini sluša i razumije. Premda i ne zna da to čini, on je jedini u njenom životu imao vremena za nju i pružio joj ono što joj je najpotrebnije; pažnju. Gladna pažnje, Katarina se vrlo lako prepušta sanjarenju. Ta svi ponekad sanjare, maštaju o nedostižnom ili teško ostvarivom. Problem nastaje kad se u tim snovima uspije i izgubiti. Izgubiti sebe, poveznicu sa stvarnošću, s ljudima izvan imaginarija što ga je stvorila za sebe i Ozrena.

            Ta njena opinjenost iluzijom i gotovo fanatična opčinjenost neznancem odvode čitatelja na drugu razinu, onu na kojoj Susjed prestaje biti bezazlena, prosječna maštarija prosječne žene, književna inačica Tri muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson i postaje gotovo pa psihološka drama i oštra kritika suvremenom društvenom uređenju i načinu življenja, onome u kojem ne poznajemo svoje susjede, gubimo kontakt s obitelji i odmičemo se, naposljetku, i sami od sebe. Otuđujemo se i sami stvaramo mračne prostore čija nas tama potom može s lakoćom progutati, dematerijalizirati i učiniti nas slijepima na svijet oko nas. Pa i na nas same.

            Susjedom, a na simboličkoj razini i okom što viri kroz ključanicu, autorica nam pokazuje u što se pretvaramo učinimo li se namjerno nevidljivima za poglede „drugih“. Za one prirodne i bez ikakve nametljivosti prisutne poglede. Lišimo li se tih pogleda, tražit ćemo ih na drugim mjestima, u pogledima čiji cilj i nismo mi sami. Jer drugim se određujemo čak i u trenutku kada ti „drugi“ toga nisu svjesni. No, svijest o tome trebala bi, bar u nama, biti neprekidno prisutna. Kako se ne bismo izgubili ili, još gore, tražili na posve krivim mjestima.

Advertisements