Anđeli s asfalta , priča o granicama nepripadanja

„A onda, o anđelima s asfalta. Djevojkama koje su izašle na balkon i više se nikada nisu vratile. Djevojkama koje su prešle granicu i život im je naglo okončan. To se događalo malom broju njih. Nikako ne svima, ali nikada ne možeš točno znati koji će prijestup biti tvoj zadnji. Najgore je bilo to što se takve stvari događaju u obiteljima koje su izgledale sasvim normalno. Obiteljima u kojima je situacija polako eskalirala u nešto što je rezultiralo naslovima u crnoj kronici.“

            Romani za mlade u posljednje su vrijeme zgurani u nišu young adulta, svedeni na žanrovske, fantasy romane, izmještena carstva potpuno pod kontrolom mladih junaka i posve udaljena od stvarnog svijeta.  Ponekad se čini kako smo, kao čitatelji, zaboravili kolika je važnost kvalitetnog i dobro napisanog romana za mlade, posebno ako je temom dovoljno aktualan da nadiđe dobne i žanrovske granice. Takav je roman Anđeli s asfalta finske spisateljice Johanne Holmstrὂm što ga je nakladnička kuća V.B.Z. u lipnju prošle godine objavila kao šestu knjigu izvanredne biblioteke Europom u 30 knjiga.

            Anđeli s asfalta finski su pandan švedskim balkonskim djevojkama, mladim ženama, mahom islamske vjeroispovijesti, u čije su „padove“ redovito bili umiješani muški članovi obitelji te stoga nije razjašnjeno jesu li na skok bile natjerane ili su jednostavno gurnute s balkona. Premda u Finskoj  takav oblik obiteljskog nasilja nije zabilježen, autorici je poslužio kao podloga za ispisivanje priče o djevojkama iz muslimanske obitelji Abensur; petnaestogodišnje Leile i dvije godine starije Sammire čija se majka, Finkinja, udajom za njihova oca Faruda preobratila na islam i postala gorljivija sljedbenica Prorokove riječi od svog supruga. Mladim je djevojkama izuzetno teško živjeti pod sjenkom majčina hidžaba, na razmeđu demokratskog društva i vjerskih ograničenja. S takvim se životom posebno teško nosi Smmira, mrvicu mračnija i neukrotivija među sestrama. Kako bi mogla voditi život po vlastitim pravilima, odlučuje se osamostaliti. No, neovisnost ne donosi i toliko željenu slobodu pa Leili uskoro od sestre ostaju samo uspomene na neke sretnije dane, slike na dnu ormara skrivene od majčina neodoobravajućeg pogleda jer slike su haram, i nepomično tijelo u bolničkoj postelji. Sammira bitku za vlastiti život, započetu mnogo ranije, sada vodi doslovno, spojena na aparate nakon sumnjivog pada po stepenicama zgrade čija je stanarka bila u potpunoj tajnosti. Je li i ona jedna u nizu anđela s asfalta, djevojaka čije brojne prijestupe obitelj više jednostavno ne može ignorirati?

            Tragajući za odgovorom na pitanje što se doista dogodilo Sammiri, autorica kroz Leilinu perspektivu postavlja i neka prava, univerzalno adolescentska, pitanja. O nesigurnostima i napetostima, o odrastanju u razdvojenoj obitelji, nedostatku majčinske figure s kojom se lako povezati, o neprihvaćanju u društvu, o dečkima, izlascima, prikladnoj duljini suknje i svemu onome što se treba učiniti kako bi se dobilo na popularnosti. Bez starije sestre kao jedinog prihvatljivog uzora, Leila se vrlo teško nosi sa svojom turbulentnom adolescencijom pa i sama pribjegava marami, ne kao modnom detalju ili vjerskoj restrikciji već kao paravanu za zaštitu od svijeta i svih onih neugodnih pitanja koja si ne želi niti postaviti, a kamoli na njih pronaći odgovore. A njena, jednako nesigurna i hormonima nabijena, adolescentska okolina s najvećim će oduševljenjem dočekati još jednu laku metu za ispoljavanje vlastitih nesigurnosti.

            Pišući o dvjema sestrama i njihovim prijateljicama, Holmstrom zapravo piše o svakoj tinejdžerki ovog svijeta, o svakom osjećaju nesigurnosti i nepripadanja, o svakoj različitosti ugušenoj u sivilu prosječnossti i jednoličnosti, o svakoj potrazi za identitetom, distanciranju od roditelja i pokušaju pronalaska sebe na najrazličitije načine. I kako radnja odmiče, postaje sve jasnije s kakvom lakoćom takve potrage mogu odvesti na stranputicu. Anšeli s asfalta ne govore samo o nerazumijevanju na koje nailaze pripadnici i pripadnice muslimanske zajednice u Finskoj. Oni govore o netoleranciji spram svake različitosti koja postoji na ovome svijetu, o svakoj netrpeljivosti i o ljudskoj nesklonosti razumijevanju i prihvaćanju. Govori i o bijegu, skrivanju, iza marame ili obrijane glave, o pripadanju osjećaja pripadnosti radi i o pripadanju kao otklanjanju straha.

            Kratko i jasno, ne otežući pretjerano, autorica izravno i jednostavno postavlja probleme, slojevito oblikuje likove i zaokuplja čitateljevu pažnju, ali ne nudi rješenja. Umjesto toga, postavlja pitanja. Prava pitanja. I ostavlja svakom čitatelju ponaosob da sam za sebe konstruira odgovore. Da sam pronađe ono što mu je važno i što će ponijeti iz ove knjige. Hrabrost da to učine imaju samo oni veliki i važni autori koji se ne boje težine riječi, a sposobnost da tako djeluju na čitatelja imaju samo djela pisana s posve jasnom porukom na umu. Da, pri srazu kultura mlade se djevojke najčešće nađu kao prve žrtve, no u današnjem svijetu, vrlo latentnih kulturoloških granica, svatko se od nas može naći iza i osjetiti kao nepripadajući. Stoga je vrlo važno najosjetljiviju dobnu skupinu neprestano podsjećati koliko je, zapravo, slojevit taj, naoko jednoobrazni termin nepripadanja. Johanna Holmstrom u tome je uspjela i upravo je to jedan od glavnih odskočnih momenata ovog teksta, onakav zbog kakvih djela ulaze na popise lektira, liste za čitanje i popise nagrađenih romana. No, još važnije, onakav zbog kakvih dugo ostaju u sjećanjima čitatelja i čine razliku u njihovoj svijesti.

Advertisements