Krv na snijegu ili ljubavni jadi jednog plaćenika

Čitamo kako bismo se opustili, kako bismo se zabavili, kako bismo, živeći jedan život, proživjeli tisuće života. No čitamo i kako bismo pobjegli, kako bismo se postavili u situacije u kakvima se za života ne možemo ili ne želimo naći i potom iz njih izašli potpuno neokrznuti, zatvaranjem korica knjige.  Čitamo kako bismo se otisnuli na putovanja, bila ona u udaljene zakutke svijeta ili u još udaljenije zakutke nas samih. A ponekad, čitamo i kako bismo razumjeli, kako bismo krenuli tuđim stopama, u maniri pravih glumaca pokušavamo se, čitajući, saživjeti s junakom kroz čije oči promatramo priču i, na tren, njegov svijet postaje i naš svijet. Tako ćemo, čitajući dobar tekst, pronaći opravdanje i pokazati razumijevanje za postupke koje bismo u stvarnosti smatrali nedopustivima; shvatit ćemo tešku ovisničku životnu priču, mučno stanje progonjenog uma, bolesnu potrebu za patnjom i trpljenjem… Ali plaćenog ubojicu?

            Rijetko je kada radnja romana postavljena tako da liku plaćenog ubojice dopusti da se probije do čitatelja i postane za njega išta više od nekog lika iz knjige koju upravo drži u ruci. Najčešće su to plošni likovi, nedostatne ili nepostojeće karakterizacije čije cjelokupno postojanje na stranicama knjige čitatelj promatra samo kroz vizuru njegovog zanimanja i nužno izvodi zaključak kako je riječ o zlim, duboko pokvarenim i beskrupuloznim ljudima čiji jedini interes je ubijanje. Po tuđoj naredbi i za vlastiti račun.

            No ako ste sve dosad plaćenike doživljavali na gore opisan način, još se niste susreli sa Olavom Johansenom, plaćenikom što ga je stvorio i, za potrebe romana Krv na snijegu glavnim (anti)junakom učinio proslavljeni norveški pisac Jo Nesbo. Olav, zapravo, svoje zanimanje doživljava posve običnim; za svog klijenta obavlja dodijeljene mu poslove, popravlja stvari, a svaki je zadatak za njega tek jedinica koje se treba riješiti. Nije to ništa osobno, tek posao u kojem se Olav našao, vrlo prikladno, metodom eliminacije zadataka što ih, kao kriminalac, nije mogao obavljati. Podbacio je i kao pljačkaš i kao vozač vozila za bijeg, nije se iskazao ni kao pomoćnik svodnika, a poslovi s drogom odbojni su mu čak i kao koncept. Kako je norveško društvo vrlo osviješteno, njegov poslodavac, izvjesni Daniel Hoffman, ne baca Olava na ulicu, čini ga svojim osobnim popravljačem. Posao dobar, para laka, reklo bi se u narodu.

            Iako on sam ne ubija iz osobnih pobuda, Olav bi volio da neki budući možebitni lov na njega bude vođen osobnim motivima. Čvrsto je u to uvjeren sve dok ne dobije zadatak da ubije klijentovu mladu, poželjnu i nevjernu ženu. A takve u muškaraca, pogotovo one vrste od koje je i Olav, izazivaju najveću požudu. Lovac se tada, gotovo u trenu, premeće u lovinu i nađe se u središtu lova u kakvom do sada nije imao prilike sudjelovati. Onom najosobnijem, vođenom najiskonskijim motivima.

            Snijegom okovana Norveška u predblagdansko vrijeme doima se kao savršena kulisa za idilično putovanje. Samo na prvu, doduše jer ta je kulisa obilno natopljena krvlju. Nipošto nevinom, ali ipak krvlju. A krvavim obračunima nikako nije mjesto na snijegom zasutim ulicama što mirišu na Božić. Baš kao što nije sasvim ispravno da glas čijim se odjekom vodite kroz priču, taj ironičan, obrazovan i odmjeren glas što ga u svojoj glavi bojite najugodnijim baritonom, pripada plaćenom ubojici. No kako Olav Johansen nije običan plaćenik, a Jo Nesbo običan pisac, priča ipak funkcionira. I to baš takva kakvu je, na nevelike 202 stranice, Nesbo postavlja pred čitatelja. Dajući svom liku slobodu da govori u prvom licu, oslobođen njegova autorskog posredovanja, Nesbo ga za čitatelja oživljava, čini ga onom vrstom (anti)junaka s čijom se pričom, čitajući, možete saživjeti. Ne stoga što bi se Olav pred vama zbog svog izbora opravdavao. Dapače, on vam neprestano u lice baca rukavicu, izaziva vas potanko objašnjavajući stanja što su prethodila njegovu profesionalnu opredjeljenju i poziva vas da ga takvog i prihvatite. Jer njegovi interesi ne staju s pucnjem pištolja, on uživa u lijepoj književnosti, opušta se uz dobar film, a svojim tvrdoglavim nastojanjem svakog dana pobjeđuje i poteškoće s kojima se, kao disleksični zaljubljenik u pisanu riječ, nosi.

            Jo Nesbo je, stvorivši Olava Johansena, udahnuo život punkorvnom noir junaku, tegobne, mračne prošlosti, neosjetljivom osamljeniku širokih interesa čija krv ipak brže kola zbog jedne žene. Naravno, fatalne. Jer kakva bi i mogla biti žena u noir romanu do ona za kojom se umire i zbog koje se umire, čak i kada toga nije dostojna? Spojivši nvedene sastojke i dodajući im plejadu posve negativno obojenih likova, Nesbo je, krvlju na snijegu, ispisao jako dobar noir triler čijem ćete glavnom junaku rado dopustiti da vam pokaže kako izgleda radni tjedan u životu zaljubljenog plaćenog ubojice. I čiji ćete nastavak s nestrpljenjem iščekivati.

Advertisements