Kojeg je roda umjetnost? I možemo li joj odrediti spol? Jesu li neke umjetnosti više ženske, a neke više muške? Možemo li o glazbi, jer spaja zvuk, sliku i melodiju govoriti u terminima ženskog, a o, primjerice, književnosti u terminima muškog? Ili bismo se, razmišljajući o umjetnosti, trebali usredotočiti na onu njenu eskapističku crtu, na moć što je nad nama ima dok nam pomaže da od stvarnosti pobjegnemo istodobno nas vezujući uz sebe ovisničkom sponom jer zna da ćemo tražiti još? Jesmo li, okrećući se umjetnosti, jednom nogom zakoračili u utjehu ili smo se cijelim tijelom našli u tuđini?
Jesu li pogrešni putevi ispravni? Ili samo pogrešni? I kako se bira pravi put?, pita se Georg Friedrich Hall, glavni i jedini stvarni junak priča što ih u romanu Hall ili izum tuđine pripovijeda njemačko-švicarski pisac Jochen Kelter. Hall (jer Georg i Friedrich zvuče odviše aristokratski i pripadaju nekom drugom, prošlom vremenu) ne štedi vremena, novaca ni puta ne bi li pronašao toliko potrebnu inspiraciju i utabao stazu k svršetku svog velikog životnog djela, romana o venecijanskoj pjevačici i skladateljici iz sedamnaestog stoljeća Marianni Celdi. Kako Hall, kao ni Marianna, ne vjeruje u zemljane, već utabane puteve, u potragu za smislom i svršetkom kreće onim vodenim, zaputivši se trajektom iz Ancone prema Patrasu i nastavivši potom svoje traganje na grčkom tlu. Pišući, Hall se prisjeća… žene kojom je bio zaluđen, prijatelja koje je i nehotice iznevjerio, svih nepromišljenosti što ih je u prošlosti činio i svega onoga što mu je pomoglo da naraste i da, živeći svoj život, na neki način od tog života i odustane.
Hall se, baš kao i Marianna, od svijeta otuđuje na razne načine, a tom se svijetu opet vraća kroz umjetnost. Ili je, možda, umjetnost taj posljednji, konačni bijeg kojim zauvijek zatvara vrata stvarnom svijetu što na njega čeka sa svim svojim zamkama i zadovoljstvima? Zaogrnut umjetnošću, Hall je neuništiv, ništa do njega ne dopire, ničemu se ne opire i ne razmišlja ni o čemu izvan svoje umjetnosti. No kada Mariannina priča stane i on na vremenskoj splavi svoga života otplovi u ne tako davnu prošlost, sustižu ga njene aveti. Ne jedna velika već niz malih, onih što posve neprimjetno, ali iz temelja mijenjaju čovjekov život, one čijim se djelovanjem osjećamo kao da mi više nismo mi iako zapravo ne možemo reći zašto.
I Hall je, baš kao i Marianna, potpuni stranac u vlastitom životu. No dok se ta otuđenost kod Marianne razvija zbog, za ono doba nekonvencionalnih životnih odbira i nedostatka emocije što bi je, kao žena, trebala prenijeti mlađem naraštaju, Hall se od života otuđuje zbog pogrešnih životnih odabira i zbog nespremnosti ili nesposobnosti da se istom tom životu razotkrije. Čak i sada, pišući, Hall za čitatelja uspijeva ostati stranac, ne dopuštajući mu da pronikne u njegovu dubinu, otvarajući se samo kako bi se, tik pred rastvaranje, zatvorio i zaklonio od čitateljskog pogleda. Čak i u pripovijesti čiji naslov krade njegovo ime, u pripovijesti čiji bi centar trebao biti on sam, Hall se skriva i, istovremeno kavalirski i kukavički, središnje mjesto prepušta skladateljici.
Mogli bismo parafrazirati Tolstoja i reći kako svi oni što pripadaju, pripadaju na jednak način dok oni nepripadajući pronalaze uvijek nove načine ne bi li uronili u svoju nepripadnost, od nje pobjegli ili u njoj uživali. Za Halla, kao i za Mariannu, nepripadanje u životu odrazilo se kroz umjetnost, oblik postojanja kojem su se ovo dvoje, u životu tako nesvrstani, lako i bez ikakve zadrške i do kraja predali. Ironija je stvari što su se time samo dodatno otuđili od onog stvarnog života. Za Keltera, sudeći prema Hallu, nepripadanje ima mnogo više od jedne razine i on ih pred čitateljima, zatvarajući Halla i otvarajući Mariannu, sve vrlo jasno prikazuje.
Iako je književnost muška, a glazba ženska umjetnost i premda je knjiga Hallova te bi on u njoj trebao preuzeti središnju ulogu vrhunskog opsjenara i ispripovijedati nam svoju i Marianninu priču kad je već odlučio paralelno razvijati dvije, kako povijesno tako i žanrovski udaljene priče, on je svoje, središnje mjesto, ipak prepustio Marianni. Za njega je to učinio Kelter dopustivši Marianni da se čitatelju obraća u prvom, dok je za Halla ostavio treće lice, a Hall se dodatno izmakao prepustivši tom prvom licu premoćnu većinu na terenu. Kako bi mogao nesmetano vući konce ili kako bi naglasio dubinu i snagu svog nepripadanja, toliko snažnog da od života bježi čak i kada o životu samo govori, a ne i živi.
procitajto.wordpress.com 