O podnošljivosti

Obiteljski odnosi (pre)često služe kao poligon za uvježbavanje i isprobavanje političkih i diplomatskih vještina. Bolni grčevi neodobravanja prikriveni širokim osmijesima, pogledi čvrsto usmjereni naprijed često se vraćaju u neka bolja ili ljepša, u svakom slučaju davnija, vremena, a šalama se hladi uzavrela atmosfera. Doista, potrebne su pomno promišljene i do u tančine isplanirane strategije i taktike za bezbolni prolazak kroz trenutke okupljanja velike obitelji. I kako onda nazvati roman, obiteljsku sagu pod čijim su se okriljem našle čak tri generacije nimalo konvencionalne obitelji? Jedan od najznačajnijih suvremenih slovenskih autora Aleš Čar sažeo je sve obiteljske odnose u jedan jedini, posve jednostavan, a tako sveobuhvatan termin. Kada govori o obitelji, Čar, zapravo, govori O podnošljivosti.

            No, posve bi pogrešno bilo reći kako je roman čijim je izdavanjem nakladnička kuća V.B.Z. krenula na literarno putovanje Europom u 30 knjiga, tek jednostavna priča, puka preslika odnosa različitih generacija unutar jedne proširene obitelji. Iako pripovijeda svojim autentičnim glasom, Čarev bezimeni Pripovjedač našao se izvan fokusa, u prvom licu ispričane, obiteljsko-povijesne sage. Umjesto sebe, u središte je, ako ikoga, postavio lik Starog Oca, svog ćudljivog, jedva podnošljivog i posve nekonvencionalnog djeda. Krijumčar, vojnik, kontrabasist čiji je život više no jednom, i doslovno i metaforički, spašen zahvaljujući glazbi i najdražem instrumentu, živa je slika obiteljske, ali i utjelovljenje europske povijesti dvadesetog stoljeća. Bez imalo integriteta, dosljedan u svome bezumlju i sklon ostaviti ljudskost po strani, Stari je Otac crnom mrljom obilježio povijest svoje, mahom ženske obitelji, baš kao što su ratovi obilježili pminulo stoljeće. Njegove su kćeri, rednim brojevima označene Prva, Druga, Treća i Četvrta, kao i pokćerka Nulta, na vlastitoj koži iskusile šarenu paletu Očevih osjećaja; od obacivanja preko uvjerenog ignoriranja pa sve do erotske ljubavi. Sumanuto žudeći za sinom, Stari se Otac, uz iznimku Prve kćeri, najsnažnije povezao upravo s unukom Pripovjedačem čija objektivnost nije umanjena tim obožavanjem.

            Premda osobno uronjen u priču, Pripovjedač pleše na pripovjedačkoj distanci osiguravajući time i čitatelju toliko potreban odmak od obiteljske sage bogato ispunjene odnosima kakvi bi, iz pera autora manje vještog od Čara, izazvali tek puku odvratnost ili rezigniranu osobnost. No, Čar najteže teme poput nasilja u obitelji, ratnog profiterstva, silovanja pa i incesta, dodaje u priču s nevjerojatnom lakoćom, gotovo nehajno, kao da odmahuje rukom. Odvraćajući čitateljev pogled s nekih od najtežih trenutaka u priči, Čar ga samo dodatno potiče da pogled usmjeri baš na njih i da im se neprekidno, iščitavajući priču, vraća i o njima razmišlja. Pritom, ipak, nimalo ne moralizira, ne postavlja pitanje onog što je ispravno ili onog što je za osudu. Naprotiv, ako išta, osnovno je pitanje ovog romana koju je granicu potrebno prijeći kako bi obitelj to prestala biti? Možemo li se, kao pojedinci, ali i kao društvo, ograditi od tog složenog termina i svega što se u njemu skriva? Naposljetku, u kojem se trenutku sve manje ili veće podnošljivosti udružuju i prerastaju u jednu veliku nepodnošljivost?

            Čar, u maniri suvremenog pisca u potrazi za aktivnim čitateljem, ne daje odgovre. On samo postavlja prava pitanja, ostavljajući čitateljima, svakome ponaosob, da  O podnošljivosti obogate komadićima vlastite priče i na taj je način, svatko za sebe, dopune i završe. Velika je to nagrada čitatelju čija će pažnja do samog kraja ostati posve usmjerena na tekst i neće zastraniti u potrazi za pričom, poviješću ili nedostajućim komadićem identiteta.

 

Advertisements