“Pišem kako bih otkrio prošlost, razumio sadašnjost i utro put budućnosti” – Jochen Kelter u Zagrebu

            Nekoć je, u svojoj kući na Bodenskom jezeru, pisac Jochen Kelter čuvao jednu sportsku iskaznicu. Kao student u Francuskoj igrao je nogomet u jednom petoligašu, a francuski mu je nogometni savez udijelio pečat  na kojem je stajalo kako ne može igrati za Francusku jer je – stranac. Ta je kartica odavno izgubljena, a Kelter je, njemačkom porijeklu i švicarskom prebivalištu unatoč, ipak pred zagrebačkom publikom predstavio svoj prvi roman Hall ili izum tuđine. I to baš u Medijateci Francuskog instituta.

            Iako iza sebe ima 15 pjesničkih, nekoliko zbirki pripovijedaka i knjiga eseja, Hall je Kelterov prvi roman te je stoga urednicu Ivu Karabaić zanimalo koliki je izazov pisanje romana predstavljalo. „Roman je samo duža proza. Istina, ja sam prije svega pisao poeziju, no nju ne možete pisati 8 sati dnevno. Možete joj se posvetiti svakog dana, ali najviše 30 minuta dok je s romanom drugačije. Roman možete pisati i dulje, recimo 4 sata dnevno.“, skromno je odgovorio autor. A roman čija se radnja dijelom odvija u Veneciji sedamnaestog stoljeća itekako je zahtijevao pomniju pripremu. Smješten dijelom u sedamnaesto stoljeće, a dijelom u posve nedavnu prošlost, gotovo sadašnjost, Hall je roman čiju priču pratimo u dva smjera. U jednom trenu kao čitatelji u fokusu imamo Halla, sredovječnog pisca koji pokušava obnoviti svoj život i odlazi u Grčku kako bi dovršio svoje životno djelo, a upravo je to djelo druga priča romana, ona koja u čitateljski fokus stavlja Mariannu, talijansku glazbenicu, pjevačicu i skladateljicu iz venecijanske povijesti. Prema autorovim riječima, to je roman o povlačenju, samo što se taj proces povlačenja kod glavnih likova odvija u različitim smjerovima. Ona je na početku zainteresirana i povlači se tek na kraju, razočarana u težak život umjetnika dok on u umjetnosti, u svom stvaranju, pronalazi sredstvo bijega od razrušenog života.

            I dok za Halla nema povijesnog uporišta, Marianna je, bar djelomice, temeljena na liku talijanske skladateljice Barbare Strozzi, no, otkriva Kelter, samo u onom manjem dijelu koji se tiče bavljenja glazbom, pjevanjem i skladanjem te u činjenici da niti jedna od dviju žena nije skladala opere iako su obje glazbu učile od jednog od učenika Monteverdija. No to je ujedno i sve što ih povezuje, način na koji su komponirale i skladale već je drugačiji. A da bi to znao, Kelter je, iako nevičan glazbi, morao provesti opsežno istraživanje. Ono je, kaže, trajalo 2 godine i morao je pročitati mnogo toga. Srećom, mnogi su njegovi prijatelji muzikolozi te je kod njih potražio savjet pri izboru literature ili korisnih naputaka. „Ono što sam morao detaljnije istražiti bio je položaj žene u glazbenom društvu sedamnaestog stoljeća jer žena koja se u to vrijeme mogla baviti glazbom bila je ili časna sestra, redovnica ili hetera“, objasnio je autor.

            A koliko je u tom drugom dijelu svog istraživanja, onog žena i ženskog u muškom sedamnaestom stoljeću, uspio, svjedoči i književnik i prevoditelj Sinan Gudžević koji je Keltera usporedio s Almodovarom, po njegovu mišljenju najboljim poznavateljem ženske duše. Iako, kaže, autora poznaje već 30 godina, iznenadio se njegovim poznavanjem žene, ženske duše, ženskog bića. „Ova se knjiga bavi nekim temeljnim pitanjima poput toga uzvisuje li umjetnost čovjeka ili smo mi svi samo dio igre u šaci nekog drugog“, istaknuo je Gudžević nastavivši kako su te dvije priče u romanu tako dobro srasle da ih je sada gotovo nemoguće odvojiti.

            Odvajanje, s druge strane, nije nikad ni bio autorov cilj. One su, već u samom stvaranju, toliko dobro odgovarale jedna drugoj da autor ni sada ne može odlučiti koja je nastala prva, a koja se potom priključila. Te su dvije priče nekako zajedno srasle i kao takve, načinile jednu dobro povezanu cjelinu, roman koji danas imamo pred sobom.

            Za kraj, govoreći o romanu izravno potencijalnim čitateljima, Kelter je istaknuo kako mu je, pišući, namjera bila baviti se sadašnjošću i baviti se prošlošću. Zanimao ga je način na koji su prošlost i sadašnjost povezane jer ako ne poznajemo sadašnjost i ne poznajemo prošlost nećemo imati budućnost. I to je bio autorov cilj i autorov motiv, otkriti povijest da bi bolje razumio sadašnjost i otkrio put ka budućnosti.

Advertisements