Otpusno pismo

Epistolarni je roman, čak i u korpusu svjetske književnosti, rijetka pojava. A četveroručno napisan epistolarni roman, ako ne govorimo o na stranice knjige prenesenoj i tvrdim koricama zarobljenoj prepisci, još je rjeđa. Tako napisan roman, navodno, nema tu snagu niti intenzitet radnje kojima bi održao čitateljevu pažnju živom i nakon nekoliko stranica. Nema dijaloga kojima bi se razbila neizbježno monološka struktura, nema komunikacije među likovima. Nema komunikacije? Potpuno pogrešno. Epistolaran roman sačinjen je od komunikacije u njenu najsofisticiranijem obliku. Pomoću pisama Ona govori njemu i On govori njoj, bez nepotrebnih upadica, prekida ili skretanja s teme.

            U ovom slučaju Ona je poznata hrvatska spisateljica Marina Vujčić, a on je ništa manje etablirani pisac Ivica Ivanišević i za potrebe Otpusnog pisma preuzeli su uloge Irene i Ignjata, nekadašnjih školskih kolega, učenika jedne splitske gimnazije, a danas sredovječnih ljudi, na pragu prve zrelosti, spremnih za proslavu tridesete obljetnice mature. Irena, nekadašnja razredna štreberica prihvatila se organizacije, a Ignjat, neotesanac koji ne mari za svijet oko sebe, svojski se potrudio otežati joj cilj što ga je pred sebe postavila; na proslavu dovesti svih dvadeset i devetero učenika iz generacije 1984./85. No je li slanje pozivnice bio baš jedini motiv Irenina očajničkog pokušaja zvanog ime.prezime@gmail.com kako bi pronašla i na godišnjicu mature pozvala Ignjata, staru gimnazijsku ljubav, možda i prvu, a svakako jednu od onih što se pamte i što im se, bar u mislima, rado i često vraćamo? I je li trideset godina ipak dovoljno vremena da neke rane zacijele i da, zbog želje za novima, neki životi budu nepovratno uništeni?

            Gorčina propuštene i slatkoća nagovještaja nove prilike miješaju se tvoreći vrlo posebnu aromu što ostaje iza prvog dijela ovog e-pistolarnog romana. Aromu klišeja, reći ćete na prvu. Jer doista sve sastavnice u početku priču vuku u bezdan i sivilo klišejizirane prosječnosti. Ona je vrlo uspješna, s mužem, dvoje djece i kućom na Pantovčaku, a on u, kako kaže, jednoj amsterdamskoj staretinarnici, okružen starim stvarima živi u prošlim vremenima, ponekad malo previše pije i bespotrebno je ogorčen. Na život. Na Irenu i njen uspjeh. Na gospodina Rimca jer on ima ono što njemu nedostaje. A da nije ni znao da mu nedostaje. I tako, izmjenjujući mail za mailom, ovo dvoje vrlo odraslih ljudi vraćaju se 30 godina unatrag, u vrijeme kada su bili tako mladi, u vrijeme kada je sve bilo tako jednostavno. Na razglednici, fotografirana s pristojne udaljenosti, i najgora škrapa izgleda privlačno pa kako onda bi onda, trideset godina kasnije, dvoje ljudi poluostvarenih ili neostvarenih života moglo odoljeti zovu propuštene prilike? I, još važnije, obećanju nove?

            No tu, u tom prvom trenutku čitanja, sva klišejiziranost prestaje i autorski dvojac Vujčić Ivanišević na listove što slijede izvlači sve ono crnilo, svu bijedu i sve teškoće internetskog komuniciranja. Aura je, rekao je Walter Benjamin, iskustvo daljine ma koliko bila blizu, a internet, posve suprotno, pruža iskustvo blizine ma kako daleko ona bila. I iskustvo poznavanja ma koliko nam nepoznato to poznato zapravo bilo. Nikad nismo bili izloženiji no u doba novih tehnologija, no isto se tako nikad nismo jednostavnije skrivali. Iza preuređenih fotografija, promijenjenih identiteta ili ulaštenih facebook profila. Nikad jednostavnije nismo prestajali biti mi,  nikad se lakše nismo od sebe odmicali i, već po potrebi, sebi vraćali. Nikad ranije nismo se ovako lako zavaravali i nikad ranije nismo ovako lako zavaravali druge. Zašto? Jer, nezadovoljni neispunjenim životima što ih vodimo kad se iz mreže otrgnemo, skloni smo u tu se istu mrežu dati uhvatiti svojevoljno i ljuljuškati se na valovima nečeg tako opojnog i tako nestvarnog.

            Kako bi se vratila nama, prvo se vrati sebi, u jednom od svojih pisama Ignjat poručuje Ireni. Doista, takav bi zahtjev pred ljubavnika postavila zrela ljubav, ona sigurna u sebe, svjesna svojih prednosti i mana, cijepljena od dječjih bolesti, nesigurnosti, sitnih laži i prevara i svega onog što srednjoškolske ljubavi sa sobom nose. Vrati se sebi jer samo prava ti može graditi prave nas, rekla bi zrela ljubav. A kome se vratiti kad ti se osoba iza te tebe nimalo ne sviđa, kada prezireš neke njene ključne životne odluke i kada, duboko i žarko želeći jednom u životu učiniti nešto ispravno, odlučiš vratiti se predaleko u prošlost, vratiti se sebi, ali onoj sebi otprije 30 godina? Da inercija vodi u pasivu, a lakomislenost u propast Irena nije znala. Nije željela znati. Ili je samo vjerovala da se neće dogoditi njoj. I za tu je nesmotrenost i nepažnju itekako kažnjena. Onom najgorom kaznom. Neizvjesnom izvjesnošću.

            Zanimljiv je način na koji Marina Vujčić okončava sudbine svojim junakinjama. Susjeda Katarina očajnički je željela pronaći nekoga tko će biti njen, tko će joj pripadati i kome će ona pripadati, nekoga tko će prekinuti njenu samoću i biti onaj njen drugi pred čijim se pogledom neće skrivati. Njena ju je dobrovoljna izolacija umalo stajala mentalnog zdravlja kao i, očekivali biste, kaznene prijave. No Katarinina je želja bila posve prirodna, posve ljudska, želja za ljubavlju i želja za pripadanjem. Tim je pripadanjem, naposljetku i mimo svih pravila, i nagrađena. S druge strane, pismopisačica Irena ima nekoga tko joj pripada, nekoga s kime je sagradila dom, nekoga kome bi i ona trebala pripadati. Ali mu ne pripada. Bar ne u onom smislu u kojem bi pripadati željela. Ta je želja, bolje rečeno potreba, za pripadanjem, vraća u tako poznate, a opet tako nove ruke stare ljubavi, ruke koje je primaju samo kako bi je, u trenutku kada to najmanje očekuje, grubo ispustile. Ako je Katarina počinila zločin, Irenino je djelo prekršaj, no Irena nije bila sama, nije smjela imati samo sebe na pameti i za svoju je nepromišljenost kažnjena tamo gdje biste možda i očekivali, ako već ne nagradu, a onda bar rezignirano prihvaćanje.

            Više od rezigniranog prihvaćanja čitatelj će zasigurno pokloniti ovome romanu, jednom od onih četveroručno napisanih na čijim se stranicama jasno osjete sve četiri ruke. Rijetke su, naime, autorske suradnje izvan domene popularnoznanstvene ili hibridne literature u kojoj se izmjenjuju književni i popularnopsihološki pristup, a čak i kada postoje, vrlo je teško razlučiti gdje prestaje pisanje jednog, a počinje ono drugog autora. Osvježavajuće je stoga vidjeti simbiozu dvoje autora tako snažnih osobnosti, osobnosti što se prožimaju i u zajedničkom tekstu, osobnosti što si međusobn komplimentiraju i zajedno koegzistiraju, niti jedna ne pokušavajući prevladati nad drugom već, ako išta, ispuniti njene praznine, poduprjeti je da bude jača. Kao u zrelom partnerskom odnosu.

Advertisements