Silikonska Naranča puna crnog soka uvjerit će vas u priču Pjevača u noći

Što je ljubav? Samo iluzija ili samoiluzija? Izlazi li njena iluzornost iz same njezine ili naše, ljudske, biti? Je li iluzija potrebna ljubavi kako bi mogla opstati ili nama ljudima kako bismo mogli voljeti? Jesmo li se u ljubav zaljubili baš zbog svih tih svakodnevnih privida kojima nas ona obavija, jesmo li je zbog toga izdigli na pijedestal, postavili je na povišeno mjesto, iznad svih drugih, ljepših, ružnijih, ali i potrebnijih osjećaja? Treba li nam ljubav, romantična ljubav, i mora li ona biti stvarna kako bismo se u nju zaljubili?

            Kada o ljubavi piše Olja Savičević Ivančević ona ne mora biti stvarna, ne mora biti ni ljudska, možda čak ni ovozemaljska. Ali mora biti dovoljno velika, dovoljno široka da u svoj ljubavni diskurs, u svoju pseudoromantičnu priču primi  desetine drugih priča, da dopusti drugim glasovima da kroz nju progovore, da čitatelja u svoje postojanje uvjeri i razuvjeri stotinu puta i da u toj svojoj neuvjerljivosti ostane dosljedna, da postavi pitanja i čitatelja ostavi bez odgovora. Takva je Oljina ljubav. Zapravo, takva je, u Pjevaču u noći, Narančina ljubav, ljubav Naranče i Slavuja, nezrelog ploda prepunog crnog soka i nestalnog ptića nepostojećeg glasa. Umjesto glasom, ovaj se Slavuj izražava riječima, njima se poigrava i iritira svoju okolinu na način jednak onom njegova ptičjeg imenjaka kada usred noći ispušta grlene zvukove. I remeti san ljudima što, presahnuli od vrućine uz otvoren prozor traže dašak osvježenja. Grleno je noćno glasanje, ali ne slavujevo, od sna odvajalo stanovnike splitske ulice Dinka Šimunovića, grleno je glasanje za dvoje stenjača vjerojatno bila najljepša pjesma, ali za preostale je predstavljalo noćnu moru. Zbog vrućine, doslovne ili metaforičke, tog se ljeta naspavali nisu. Iz tog je glasanja nastalo Slavujevo pismo, iz njegova su pisma nastala brojna druga, pisma zabrinutih građana, a zbir je tih pisama doveo do Narančina vrhunskog životnog djela. Naranča, umjetna, silikonska naranča, onakva u kakvu najradije zagrizete jer poziva vas svojom veličinom, puninom, zamamnošću i ostavlja zgranutim izostankom sočnosti za život zarađuje kao scenaristica sapunica. Ili, bolje rečeno, život živi kao scenaristica sapunica. Jer zaradila je i potrošila već dovoljno, a u industriji zabave lako se izgubiti. Dobar bi opsjenar, naravno, trebao uvijek ostati izvan svog trika, ali teško je, pišući likove, ne ispisati i samu sebe ponovno. I, u božanskoj maniri, stvoriti svoju priču, biti redatelj, scenarist, glavni glumac i jedina publika na premijernoj izvedbi svog života. Svakog dana iznova.

            Ne bismo li svi, u određenoj mjeri, trebali na taj način urediti vlastite živote? U određenoj mjeri. Ne prepustiti iluziji primat nad stvarnošću. Ali što je stvarnost? I što je iluzija, kao da vas pita Naranča dok ispisuje stranice najvažnijeg scenarija što će ga u životu ikad napisati. Možda i jedinog, doduše, ali to ne umanjuje njegovu važnost. Je li nestvarno samo zato što vi niste vidjeli da se ostvarilo? Je li nestvarno zato što se nije poklopilo s vašim čitanjem stvarnosti? I čitate li stvarnost uopće ili joj dopuštate da vas svakodnevno uvlači u svoje zaplete, pristajete li biti jedan od likova na njenim stranicama, a da pritom i ne propitujete svoju ulogu u tom, stvarnom i ultimativnom, scenariju?

            Nakon što se u prvom poigrala vesternom, Olja Savičević Ivančević u svom drugo romanu kao da ispituje latentnost granica ljbuavnog romana i njegovu mogućnost da pod svoje primi elemente drugih književnih žanrova. Stvorivši Naranču, stvorila je tako stereotipno ljubavnu heroinu, ženu toliko praznu da svoju prazninu miješa s gorčinom, ženu toliko praznu da svoju prazninu ispunjava fikcijom. Ženu toliko praznu da se iz njene praznine rađa izuzetna iluzija, toliko stvarna da se lako može zamijeniti sa stvarnim životom. Ženu iz čije praznine izrastaju neka vrlo intimna i duboka pitanja. Ženu koja se u svojoj surealnosti čini kudikamo stvarnijom od mnoih drugih likova s čvrstim uporištem. Na koncu, izmišljena ili ne, bitno je da u priču povjerujete. A u Oljinu ćete priču, u priču Pjevača u noći bez ikakve sumnje, povjerovati bez zadrške.

Advertisements