Pepeljuge

Djeca ne nestaju već ih roditelji gube. Iza svakog nestalog djeteta stoji izgubljen roditelj, smatra iskusni policijski istražitelj Alex Recht, jedan od ključnih likova u kriminalističkom serijalu Kristine Ohlsson čiji su Pepeljuge prvi dio. Upitani za mišljenje, inspektora bi Rechta vjerojatno podržali i ostali stručnjaci čiji je posao postaviti dobrobit djeteta na prvo mjesto; socijalni radnici, psihijatri, psiholozi, defektolozi, odgajatelji, učitelji i liječnici. Kao što, prema poslovici, iza svakog uspješnog muškarca stoji čuvrsta žena, tako i iza zapuštenog i tužnog djeteta stoji još zapušteniji i tužniji roditelj. Najčešće majka. Još češće, nitko.

Djeca su, u najranijoj dobi, odraz vlastitih roditelja i brige što im je oni poklanjaju. Ipak, odrastajući oblikuju vlastite osobnosti i od tih se roditelja odvajaju. I na taj način nestaju, i na taj ih način roditelji gube. To je onaj prirodan način. O tom načinu, naravno, nije riječ u ovom romanu. Mnogo brutalnije, u Pepeljugama Ohlsson problematizira djecu kao oružje, oružje u rukama mentalnog bolesnika koji je i sam jednom bio takvo dijete, kao sredstvo osvete za roditeljske pogreške iz prijašnjih života. Na svijetu smo, kažu, uvijek opterećeni tuđim, u nas upisanim pričama. Ali može li itko platiti i iskupiti tuđe pogreške? Makar i roditeljske.

Kad iz vlaka na međugradskoj liniji u Švedskoj nestaje šestogodišnja Lilian, istražiteljski tim predvođen spomenutim Alexom Rechtom niti ne sluti s kako duboko poremećenom osobnošću će se susresti u finalu istrage. Djevojčičini majka i otac su razvedeni te istraga biva usmjerena prema roditelju kojeg nije bilo, ocu koji i sam ima, otkrit će se, neke ne tako ćudoredne i moralne, da ne kažemo gnjusne sklonosti. No kad nestane i drugo dijete, posve je jasno da su motivi iza otmica s najtragičnijim ishodom mnogo dublji i teže dokučivi, ali jesu li zbog toga i manje osobni?

U lovu na sumanutog otmičara i ubojicu istražiteljskom se timu kao glavni suparnik nameće vrijeme, no niti zamršeni onosi unutar tima ne idu im u prilog. Iskusnim je istražiteljima, izrazito muškoj ekipi nabijenoj testosteronom, pridružena Frederika Bergman, mlada i izrazito perspektivna kriminalistica. No sva njena pronicljivost zasjenjena je njenim civilnim obrazovanjem, Frederika je, umjesto policijske akademije odabrala običan fakultet i sada, u klupku zapetljanih privatno-poslovnih odnosa za to plaća određenu cijenu. Ako se uopće za takav prijestup ima što platiti. Stvaranjem i istančanim profiliranjem Frederikina lika, Ohlsson je vjerojatno željela otvoriti vrata problematiziranju položaja žena u visokim policijskim krugovima, istim onim kojih je i sama bila dijelom prije no što se odvažila zaploviti spisateljskim vodama. Mlada, lijepa i ambiciozna Frederika mnogostruko se više mora dokazivati kako bi stekla makar i dijelić poštovanja što ga njeni muški kolege ukazuju jedni drugima. Posebice kad se susretne s izgubljenim, u krizu srednjih godina uvučenim i nepremostivim bračnim problemima načetim kolegom čija odbojnost bar dijelom proizlazi iz njegove seksualne frustracije.

Kao da jedna teška tema nije bila dovoljna, autorica je raspisujući radnju u Pepeljugama otvorila Pandorinu kutiju razotkrivši pred čitateljima niz problema eminentno prisutnih u svakom, pa tako i u švedskom društvu. Od položaja žena u policiji do ženskog prava na izbor; odustajanja od majčinstva ili inzistiranja na njemu čak i kada sve društvene okolnosti idu u prilog njegovu odbacivanju. Mnoga su moralna pitanja što ih Ohlsson razrađuje, ima li svatko pravo na jedan loš potez u životu i obilježava li ga ta potez trajno? Štoviše, prelijeva li se, krvlju prenesenom pupčanom vrpcom, i na slijedeće generacije? Odbacimo li neko svoje pravo jednom, znači li to da smo ga se trajno odrekli ili smo samo tada od njega privremeno odustali?

Naposljetku, tu je i pitanje nasilja nad ženama i djecom u mnogo težem obliku. Iako naslov romana aludira na omiljenu dječju bajku, autorica nas vrlo brzo podsjeća da život nije bajka. I na to koliko su sve bajke, prije no što smo ih svojim intervencijama izmijenili, bile surove. Sve djevojčice, i sretne i nesretne, sanjaju o princu, a što je teškoća stvarnog života veća, u bajku je lakše povjerovati. U trenutku kada shvate da je bajkovita potka ipak samo portal za život u pepelu i mraku, većinom je prekasno. Za njih, druge prilike nema. Pitanje je, zapravo, postoji li ona ikad.

            Dijelom napeti policijski krimić, većim dijelom ipak jezoviti psihološki triler, roman Pepeljuge u Kristini Ohlsson otkriva sjajnu pripovjedačicu i crtačicu psiholoških profila ne samo glavnih, već i sporednih likova. Valja istaknuti i jednostavnost kojom autorica prolazi kroz teške teme isprepletene u priči. No ta jednostavnost nipošto nije lišena empatije, protkana je dubokom socijalnom notom i snažnom moralnom porukom. Djeca ne nestaju. Roditelji ih gube. A ponekad su ih izgubili i prije no što su toga postali svjesni. Na ovaj ili onaj način.

Advertisements