Svinje

Pišući kriminalističke romane, posebice serijale kriminalističkih romana, autori često ne mogu izbjeći prerastanje svojih romana u romane lika. Jer postoji, naravno, samo određen broj žanrovski prihvatljivih zapleta, samo određen broj priča dovoljno napetih da održe čitateljevu pažnju od prve do posljednje stranice. Intrigantan će, pak, glavni junak serijalu osigurati razmjeran uspjeh jer, kako se nastavci gomilaju, i njegov će karakter bivati sve razrađenijim što će povećati čitateljevu sposobnost da sraste s njegovom pričom, da je uvijek iznova proživi i da taj glavni lik u njegovim očima nadraste literarnu formu iz koje je potekao, prestane biti samo tvorevina piščeve mašte sačinjena od slova na papiru i postane nešto oživotvoreno. Netko životan, poput prijatelja u čijim će pustolovinama, makar i samo čitajući, sudjelovati.

            S druge strane, naravno, bitna je i priča. Priča čija napetost ima učinak jači od najdeblje crne kave, priča zbog koje se stranice okreću same od sebe, a napetost raste do usijanja. Priča toliko surovo stvarna da se čitatelj zapita ima li smisla u nju povjerovati. U takvu je priču, u drugom dijelu serijala o Dannyju Katzu simboličkog naziva Svinje, svoje protagoniste upleo švedski Lucifer Carl Johan Vallgren. Za razliku od prethodnog, magijskim elementima prožetog Dječaka iz sjene, u Svinjama, kako to sa svinjama i biva, nema ništa čarobno. Svinje otkrivaju sav jad i očaj, svu ljudsku bijedu i sav njen lažni, prividni sjaj. One razotkrivaju crne rupe čak i onih najuređenijih svjetskih društava, otkrivaju mračne zakutke korumpiranih švedskih elita, zakutke iz kojih vrebaju prikaze čudovišnije i nakaznije od junaka nekih ranijh Vallgrenovih, nežanrovskih djela.

            Danny Katz je, kao i u svoj prošli slučaj, uvučen posve slučajno pronašavši u jednom narkomanskom stocholmskom stanu tijelo svog mrtvog prijatelja. Njegova je kućna ljubimica zmija nasmrt pregažena, a djevojka Jenny nestala te se Katz daje u potragu za njom kako bi pronašao odgovor na pitanje što se te večeri zaista dogodilo. Jer u priču o zlatnom šutu koji se omaknuo njegovu prijatelju, ovisniku s višegodišnjim iskustvom, ne vjeruje. Istodobno, njegov prijatelj i nekadašnji suučesnik u maloljetničkim prijestupima, Jorma biva uvučen u nešto što se na prvi pogled čini kao pljačka koja je pošla po zlu no vrlo skoro postaje jasno kako je zapravo riječ o namještaljci, paravanu za pomno planirano smaknuće nekadašnjeg kriminalca čiji se osjećaj za ispravno ispriječio na putu velikoj koruptivnoj hobotnici i potrebi za zadovoljavanjem najnižih ljudskih pobuda.

            Dok je u Dječaku iz sjene istraživao dubine pakla što se nalaze u mraku čovječje nutrine, Vallgren se u Svinjama bavi jednom posve novom razinom pakla. Dok su u prvom romanu njegovi negativci prijestupe počinili iz straha pred nadnaravnim, pred osvetom, prokletstvom i vječnom patnjom, u ovom slučaju patnja se i prokletstvo drugih iskorištava kako bi se zadovoljile vlastite gnusne potrebe. Kao društvo smo mnogo napredovali, posebno u posljednjih stotinu godina, razvili smo društvene mehanizme za pomoć najugroženijima, za zbrinjavanje onih što si ne mogu sami pomoći, za zaštitu osnovnih ljudskih prava… Na koncu, i uveli smo ta ljudska prava. Kao društvo smo napredovali, postali smo ljudskiji. Ili bar u to želimo vjerovati. A pisci poput Vallgrena samo odmahuju glavom i u lice nam bacaju dokaze naše nazadnosti,  izvlače ono najprimitivnije iz korpusa tog ljudskog i pokazuju nam kako, zapravo, uopće nismo odmakli od onih prijašnjih društvenih uređenja u kojima je vladao zakon jačega o čijoj su milosti ovisili oni slabiji. Ništa se, osim arene u kojoj se borba za prevlast odigrava, nije promijenilo. Ta spoznaja plaši i više od prethodne jer sada se ti jači infiltriraju u sustav, u one mehanizme za kojima slabiji posežu tražeći pomoć.

            Odavno je poznato kako pravo i pravda nikad ne idu ruku pod ruku. Ni Svinje nisu iznimka pa tako one s dna od onih s vrha, onih što su trebali služiti i pomoći, spašava onaj što se našao na pola tog puta, antijunak na više načina odmetnut od društva i gluh za društvena pravila. pravila ionako nedostojna provođenja, smatra Katz. I to je ono što ga čini tako bliskim čitatelju. Umjesto da slijedi tuđa, on stvara vlastita pravila i po njima živi, a u svojoj je nedosljednosti životu itekako dosljedan. Jedva držeći glavu iznad vode neprestano tone natrag u ponore, kako ovisnosti tako i pogubnih međuljudskih odnosa. A Vallgren mu, kao i čitatelj, neprestano pruža ruku kako bi ga iz tih ponora izvukao i vratio na scenu. Katz je jedan od likova čiju ćete priču voljeti čak i ako ne odobravate njegov životni stil jer se, svim ograničenjima unatoč, uspio popeti nekoliko koraka iznad dna, ostajući pritom uznemirujuće nesavršen, progonjen i s mnogim lošim odlukama što čekaju na svoju realizaciju. Odlukama za koje će mu, možemo se nadati, Vallgren dati prostora i vremena.

Advertisements