Evanđelje po Mariji

Ja šapćem ove riječi znajući da su riječi važne i smiješim se dok ih pripovijedam sjenama ovdašnjih bogova koji lebde zrakom da bi me vidjeli i čuli. Samostalno odabraim korpusom riječi i ni od koga drugog nametnutom dinamikom prenijeti svijetu vlastitu priču, od najveće je važnosti. Ne za taj svijet. Za pripovijedača. Jer priča koja biva provučena kroz nekoliko filtera, izbrušena mnogim jezicima i ukrašena nepostojećim sjećanjima više zapravo i nije osobna, a samim time ni autentična. Što se od priče, rekli biste, niti ne očekuje jer priča u sebi gotovo uvijek sadrži imaginacijsku potku. Bez obzira na svoje zbiljsko uporište, satkana je od onog dodanog, izmaštanog i upravo je taj trenutak ono što tekstualnost pretvara u narativnost, a puko kazivanje u pripovijedanje.

            No nekim se pričama vjerodostojnost nameće jer, čak i kada u svijesti pojedinca postoji spoznaja o onom izmišljenom upisanom u njihove temelje, kolektivna svijest tu lažnost niječe, odbacuje i razlaže pretvarajući je u univerzalnu istinu. Društvo, pak, kao nositelj kolektivne svijesti tu istinu koristi za konstruiranje moralnih vrijednosti pod čiji se utjecaj potom, korištenjem različitih mehanizama, pokušavaju podvesti sve pojedinačne svijesti, posebice one različito mislećih. U oba se navedena slučaja, i kao zbir priča nametnutih vjerodostojnosti i kao mehanizam moralne represije, vrlo očitom ističe liturgijska književnost. Posebice ona novozavjetna, sastavljena od evanđelja. Ona prenose riječ Božju, Bog se slušateljima obratio posredstvom svog Sina, no Sin je nekako uspio ostati nijem u povijesnom kontekstu, a u njegovo su ime progovorili drugi, evanđelisti, zapisavši njegove riječi, popisavši njegova djela i sačuvavši time njegov život od povijesnog zaborava. Tako, o evanđeljima u najboljem slučaju govorimo kao o posrednim putem prenesenoj Božjoj riječi, kao o interpretaciji nečije interpretacije, krajnjem čitatelju dvostruko zatamnjenoj.

            A gdje postoje zatamnjenja i šutnje, javlja se prostor za stvaranje umjetnosti, za ponovno ispisivanje rečenog ili za upisivanje prešućenog, za razbijanje tišina i davanje glasa dotad nijemima. Pa iako današnje kršćanstvo veliku pažnju pridaje očuvanju Marijina kulta, za evanđelja i evanđeliste ona je ostala nijema. Tek se spominje kao žena, Isusova majka na čiju prisutnost i sam Isus tek povremeno svrće pozornost. Ispala iz fokusa svojih suvremenika, Marija se istom tom središtu vratila kroz umjetnost. Tako je irski pisac Colm Toibin ispravio nanesenu joj nepravdu i dopustio da, uz riječ Očevu ispričanu posredstvom Sinovljevih učenika, slušatelji čuju i Majčinu riječ. Na 116 stranica, Mariji je dao prostor za pričanje vlastite priče, slaganje vlastite kronologije događaja i svojevrsno oslobođenje. Povijesno, duhovno, religijsko, majčinsko…

            Ona je, u Evanđelju po Mariji, dani joj prostor iskoristila kako bi naglasak stavila na ovo posljednje, na majčinsko prisjećajući se, u danima što su uslijedili po smrti njena sina, fragmenata od kojih je povijest religije kasnije sastavila njegov životni put. U svome evanđelju, Marija ne progovara kao bezgrešna i uzvišena žena, njen glas nije uvijek blag, a njene riječi nisu bez prijekora. No oduzevši joj od tog božanskog, Toibin joj je dao nešto mnogo vrijednije, podario joj je ljudskost, toplinu i životnost. Obojio ju je nijansama boli svojstvene majci koja je izgubila dijete. I to majci čije je dijete, prije same smrti, od nje nebrojeno puta otišlo. Isprva, ta je bol jednaka onoj što je danas proživljavaju majke ispraćajući djecu na putovanje daleko od kuće, u nepoznato sutra, u emigraciju da bi se potom postepeno pretvorila u bol majke čije se dijete otuđilo u tolikoj mjeri da ga nijedna blizina više ne može vratiti.

            Toibinova priča o Mariji priča je o ženi u potrazi za vlastitim glasom, u potrazi za istinom. Žene čiji se glas istovremeno i utišava i poglasnjuje, žene čiji glas i njoj samoj postaje stran. Ona istodobno i želi zaboraviti i od zaborava sačuvati, želi usnuti i biti budnija no što je to ikad ranije bila. Opsjeda je krivnja i ovim zapisima tugujuće majke ona želi razlučiti san od jave, napraviti razdjelnicu između života kakav je bio i života kakvim ga je zamišljala i takvog zamišljenog u svoje sjećanje upisala. Za nju, oba su ta života jednako vrijedna, dok je jedan živjela, drugim se tješila. No sada više nema potrebu za snom, nema potrebu za bijegom, osim onog konačnog i dok njega očekuje, ona se prisjeća. I prisjećajući se, oprašta samoj sebi i, držeći se posve izvan diskursa religijskog, ponajprije kršćanskog, razbija neke od iluzija duboko upisanih u same temelje vjere.

            Ipak, proglasiti Evanđelje po Mariji kontroverznim i promatrati ga kroz prizmu skandaloznog ili vjerorušilačkog bilo bi posve pogrešno. Pogrešno gotovo kao i nazivanje kontroverznim pisanja o ljubavi. Ili proživljavanja te iste ljubavi. Jer Toibin kroz Mariju o posljednjim Isusovim i prvim danima nakon njega možda i govori kao o kronici jedne revolucije, no glas što ga je namijenio Mariji ispunjen je samo ljubavlju za izgubljenog sina. Ne za Sina Božjeg ili kralja židovskog već za dijete čije je prve korake nadzirala i o čijoj je sigurnosti skrbila, a sada, nadživjevši ga osjeća kao da je u svojoj zadaći podbacila i time izdala povjerenu joj zadaću.

Advertisements