Peti brod kao metafora sigurnog mjesta – Monika Kompanikova na vRisku predstavila roman

 

            Šestominutnim isječkom iz slovačkog filma Peti brod sinoć je u atriju art kina Croatia započeo prvi program Vrisak Cinema i druga od šest ovogodišnjih plovidbi Europom u 30 knjiga. Gošća iz Slovačke, autorica romana što je poslužio kao predložak za snimanje istoimenog filma Monika Kompanikova otkrila je kako se filmsko čitanje redateljice Ivete Grofove u potpunosti podudara s vizijom što ju je pišući imala pred sobom, ponekad toliko da su neke filmske scene snimane na mjestima na kojima su one literarne nastajale.

            Stoga, kao publika, s velikim nestrpljenjem očekujemo završetak postprodukcijskog procesa i prikazivanje cjelovečernje verzije Petog broda prikazivanje čijeg isječka na riječkom vRisku je bila svjetska premijera. O ukoričenom Petom brodu autorica je sinoć razgovarala s urednikom njegova hrvatskog izdanja Stjepan Ravić uz konzekutivni prijevod Antonele Jakuš. Roman, za koji je autorica nagrađena najznačajnijom književnom nagradom Anasoft Litera ispripovijedan je iz perspektive dvanaestogodišnje djevojčice Jarke koja u Bratislavi živi s majkom i bakom u atmosferi emotivno tako mračnoj i hladnoj da bijeg pronalazi na ulici, a zaplet romana odvija se oko otmice dvoje male djece što ih Jarka uzima i odvodi na svoje sigurno mjesto. To njeno sigurno mjesto metafora je prema kojoj je i nastao naslov romana. U knjizi, kao i na filmu, često je prisutan element vode i Jarka se svaki put kad sanjari vraća u vodu. „Na toj su vodi čamci i svaki od njih pripada jednoj osobi; majci, baki, dječaku kojeg je spasila i nedostaje upravo taj peti brod, njeno mjesto na kojem se osjeća sigurno i oslobađa se svih pogrešaka koje je počinila. Svakome od nas, zapravo, treba takvo mjesto i u tom je smislu naslov metafora“, objasnila je Kompanikova nastavljajući kako je radnja romana temeljena na dvama stvarnim događajima; jedan se odnosi na dijete koje je u Češkoj s ulice odvelo dvoje druge djece i uzelo ih k sebi, a drugi na ubojstvo njenog malog prijatelja u Slovačkoj. No najviše od svega, promijenilo ju je majčinstvo, postavši majkom zapitala se zašto se te ružne stvari događaju, što navodi djecu na agresiju, problematično ponašanje i u kojoj ih mjeri pogreške što ih učine kao djeca progone i u odrasloj dobi.

            Autorica smatra da, i kada odrastemo, duboko u sebi ostajemo djeca te je tako pišući pokušala u Peti brod unijeti svoje osjećaje dječjeg nezadovoljstva zbog nemogućnosti komuniciranja s vlastitm roditeljima. „Imala sam sve što mi je potrebno“, kazala je Kompanikova, „ali ono bitno nisam imala. Sada kao odrasla osoba vidim da vam to nitko ne može nadomjestiti, uvijek vam to nedostaje, a problemi se samo nagomilavaju.“  S tim se problemima emocionalne otuđenosti susreću i djeca u romanu, no autorica ipak vjeruje kako je u suvremenom društvu odnos roditelja i djece mnogo jednostavniji jer roditelji imaju više vremena i spremniji su ga posvetiti svojoj djeci.

            Autorica je istaknula kako joj je dječje mišljenje ujedno i najvažnije. Dobitnica je važnih književnih nagrada, njen je roman preveden na gotovo sve srednje i istočnoeuropske jezike, a u Slovačkoj upravo doživljava svoje treće izdanje, no sve bi joj to bilo manje važno da nema pozitivnih reakcija mlađe publike. Iako roman nije vesele i vedre, dječje tematike, ipak je, smatra, važno ispuniti dosad prazan prostor u književnosti koji se referira na probleme s kojima se djeca svakodnevno susreću i na izazove što se pred njih postavljaju. Teškoj tematici unatoč, roman je kod čitatelja u mlađoj adolescentnoj dobi, od 13 do 15 godina, naišao na odličan prijem, u nekim su školama pripremane i predstave inspirirane njime. „Kroz tu su predstavu djeca komunicirala sa svojim roditeljima u publici, a za izvedbu su izabrali one najteže dijelove poput smrti bliskih osoba, ili nasilja u obitelji no rekli su mi kako su sretni jer netko napokon piše o njima i o njihovim problemima. Da, izabrali su najteže, jako teško i tužno za djecu njihove dobi, no sami su istaknuli kako je upravo to ponekad i njihova stvarnost.“

Foto : Carmela Žmirić

Advertisements