Tratinčice

Breivik je bio u pravu, s gnušanjem je ustvrdio bezimeni čuvar parkirališta, sasvim sporedan lik u Vallgrenovu romanu Dječak iz sjene promatrajući tamnoputog muškarca snimljenog u prolasku tim istim parkiralištem. Naravno, u društvu poput švedskog, na tako visokom stupnju razvoja, nema mjesta za klasnu, rasnu i ine netrpeljivosti rezervirane za pripadnike manje sretnih, nazadnijih zajednica, a jedini razlog uvođenju takvih likova u priču jest kako bi se ismijala zaostalost njihovih stavova i istaknula nevažnost njihova postojana. Kako za radnju romana tako i za tok svakodnevnog života na švedskim ulicama. U to vas pokušavaju uvjeriti i sami autori u svojim intervjuima. To nismo mi, to su oni, jednaki su nam po boji kože, ali u stavovima su bitno različiti i mi nismo kao oni. Tako kažu.

No je li Breivik bio u pravu zapitat ćete se uronite li dublje u svijet skandinavskog trilera. Gotovo da i ne postoji tekst novijeg datuma čija se radnja barem ne naslanja na problem s izbjeglicama, useljeničku krizu, imigracijsko pitanje… I što vrijeme više odmiče, to su ti stavovi jasnije izraženi, a njihovim se nositeljima pridaje sve veća važnost. Više nisu samo bezimeni čuvari čiji u prolazu dobačeni komentari ostaju na marginama priče. Sada postaju suci, odvjetnici, policajci pa i svećenici i njihove riječi imaju određenu težinu. Njihovi postupci još i veću.

Kada, stoga, Tratinčice Kristine Ohlsson, drugi iz serijala romana o istražiteljskom timu Alexa Rechta, započnu usporedbom useljenika sa psima iz usta djevojčice neodređene dobi i potom se nastave oštrom upadicom o ljudima koji dolaze u Švedsku i ne rade jebeno ništa čitatelj s pravom pomišlja kako pred sobom ima već pročitanu knjigu. Jer i ove su misli izrečene od, bar isprva, bezimenih, marginalnih likova. Nakon što, nedugo potom, bivaju pronađena ustrijeljena tijela Jakoba Ahibina, gorljivog borca za prava useljenika i njegove supruge Marje, čitatelj je već gotovo siguran; nije bitno tko je povukao okidač, stari je pastor život izgubio zbog svoje vjere u jednakost. I saplitanja o konce krijumčarske mreže čiju je snagu namjeravao oslabiti subverzivnim, protuzakonitim i nadasve humanim skrivanjem izbjeglica u vlastitom domu. Potpuno besplatnim, razumije se. Jer tko danas želi zarađivati na tuđoj nesreći? Zasigurno ne oni čijoj biste se pomoći, pritisnuti takvom nevoljom, prvoj ponadali. Zasigurno ne oni čije revno obavljanje dužnosti koje graniče s pozivom održava sustav na tako visokom stupnju razvoja. Isti oni u čiju se ispravnost, uče tako svako dijete u svakoj državi ovog svijeta, uvijek možete pouzdati i čiju ispravnost ne valja dovoditi u pitanje. Ili možda nije tako?

Ipak, Ohlsson je u ovom romanu izbjegličko pitanje, vrlo vješto, iskoristila na način jednak onome kojim se tim pitanjem služe u dnevnopolitičke svrhe: kako bi se pozornost skrenula s pravih, gorućih problema. U stvarnom društvu to može biti država pred financijskim slomom ili visoka stopa korupcije. U Tratinčicama su to duboko poremećeni odnosi unutar jedne naizgled skladne obitelji. Odnosi koji, zatrovani gorčinom jedne osobne tragedije, nikada nisu pročišćeni i takvi su se, prljavi i zamućeni, u valovima prikrivene mržnje i potisnute gorčine, valjali godinama kako bi se naposljetku prelili i svojim kužnim zamasima zapljusnuli i naizgled nedužne promatrače.

Tratinčica, nježan poljski cvijetak čija je posebnost skrivena upravo u njegovoj jednostavnosti, u ovom je romanu poslužila kao višestruka metafora. Kao cvijetak nezaboravak, trajni podsjetnik nečemu što je trebalo biti odavno zaboravljeno i kao šifrirano ime za nesretne ljudske sudbine. Baš kao što se iza Pepeljuga kriju žene čiju je bajku život sveo na najcrnju svakodnevicu, iza Tratinčica se kriju ljudi, većinom muškarci otrgnuti iz svog svijeta, iskorišteni i potom uništeni. Kao poljski cvijet čiji je miris upravo ishlapio.

Iako svakom svojom stranicom upiru u neke od gorućih problema švedskog društva, što je odlika kvalitetnog kriminalističkog romana, Tratinčicama nedostaje ponešto od osnovne napetosti kako bi takvim i same postale. Samoubojstvo što prerasta u dvostruko ubojstvo s predumišljajem, istražiteljski tim krajnje napetih međuodnosa, neočekivani obrati i poneka zapaljena ili odavno dogorjela ljubavna iskra pravi su sastojci, no pomiješani omjeri u konačnici ne pružaju svu puninu okusa. Tratinčice se zasigurno mogu svrstati u red vrlo dobrih socijalnih trilera i izvanredno funkcioniraju kao višestruka studija raspadanja i propadanja mnogih raznovrsnih odnosa, no čitatelj u potrazi za klasičnim, napetim krimićem čija će ga magnetski privlačna aura nagoniti na frenetično okretanje stranica, mogao bi ostati blago razočaran. Bar do grandioznog raspleta u posljednjim sekvencama romana.

Advertisements