Ljetnikovac

Koliko se puta, čitajući grozomorne novinske tekstove o razbojstvima, ubojstvima i silovanjima zapitate što biste učinili da se isto dogodi vama? Ili, još gore, bliskoj vam osobi? Biste li se pouzdali u sustav čiji se kotačići, ako ikako, nepodmazani vrlo sporo vrte ili biste uzeli pravdu u svoje ruke? I biste li pričekali opipljive dokaze ili bi i puke indicije bile sasvim dovoljne da, metodom prijekog suda, nastupite u ulozi tužitelja , suca i izvršitelja presude?

            Crna je kronika, kažu, ono što prodaje novine. Ljudi su životinje, a nema tog mirisa koji će zaposjesti sva životinjska osjetila kao miris krvi. Tuđa krv miriše na slabost. Vlastita na uzbunu. Zabavno je i zanimljivo samo dok se ne dogodi nama, dok ne postanemo dva inicijala i broj u zagradi, redni broj slučaja i podnesak što čeka svoj red. A red uporno ne dolazi. I volimo misliti da smo drugačiji, jači od toga, malo uzvišeniji. Volimo vjerovati da bismo takav slučaj, ma kako neugodan, bolan, sramotan ili ponižavajuć bio, prepustili u ruke sustavu. Rado mislimo da smo bolji od toga. Duboko u sebi znamo da nismo.

            I tu nas s velikim, podrugljivim smiješkom na usnama ponovno čeka Herman Koch, nizozemski autor beskompromisnih psiholoških trilera s izvanredno iscrtanim glavnim likom čija će priča u čitatelju izazvati odbojnost, mučninu, gnušanje, odvraćanje pogleda i, u konačnici, prepoznavanje. Nakon Večere, studije bezumne roditeljske podrške bezrazložnom adolescentskom nasilju, priče u kojoj životi onih iz viših društvenih sfera vrijede malo više od onih u blatu zaglibjelih, Koch je u Ljetnikovcu čitateljima skuhao još jednu priču čiji okusi eksplodiraju u čitateljevoj nutrini. Životinjski je instinkt ustuknuti pred prizorom kapanja vlastite krvi. Životinjski je zaštititi svoje dijete. Ljudski je oprostiti. Ne, ne, kao da sa svake stranice Ljetnikovca glavom odmahuje Koch, ljudski je poigrati se Boga.

            Boga se, u profesionalnom smislu, najčešće igraju dvije po vokaciji potpuno oprečne skupine ljudi. Vječno zaneseni pisci, obični ljudi u stvarnosti i vrhovna božanstva svojih malih svjetova i savršeno prizemni liječnici, sasvim obični ljudi u mašti svakog pisca i vrhovna božanstva u svojim ordinacijama. Počesto i izvan njih. Nizozemski liječnik Marc Schlosser, navođen perom pisca Kocha, u svojoj je zaigranosti ipak malčice pretjerao i čitatelj ga upoznaje kao liječnika spremnog na suočavanje s optužbama za nesavjesno liječenje i izlazak pred Etičko povjerenstvo. Ali Marc nije učinio ništa krivo. Kao liječnik uživa popularnost filmske zvijezde, postoje liste čekanja za upis u kartoteku pacijenata kojima pruža upravo ono što je usamljenim i osamljenim, modernim ljudima najpotrebnije. Pridajući im lažnu pozornost i odvajajući, makar iluzorno, komadićke vremena samo za njih i njihove probleme čini ih važnima. I stoga, kada jedno od poznatijih imena s njegova popisa, glumac Ralph Meier, umire izmučen zloćudnom bolešću, sigurno je samo jedno; Marc Schlosser nije pogriješio. Možda je učinio nešto nemoralno, nedopustivo i u potpunom neskladu s pravilima struke i možda je to učinjeno posve izvan granica ljudskosti, ali nije greška. Osveta je i kazna.

            Za rađanje nesreće ponekad je potreban samo trenutak, jedna pogrešna procjena i povratka više nema, a nešto je nepovratno uništeno. Kao lančanu reakciju, jedan pogrešan sud u sebe plete nove, još gore prosudbe i u času se tragedija pretvara u katastrofu. Jedna odbačena nevinost i, s njom povezano, uništeno djevojaštvo prerastaju u izgubljeno prijateljstvo, razrušenu obitelj i, odlukom najvišeg suda, oduzet život. No Koch tjera čitatelja da se zapita na kome je teret donošenja takve odluke i gdje, kao društvo i kao pojedinci, povlačimo granicu nakon koje odbacujemo uljuđene zakone i uzimamo si za pravo presuditi. Ma koliko to nepravedno bilo.

            Postavivši Marca Schlossera na središnje mjesto u priči, Koch je stvorio još jednog narcistički poremećenog pripovjedača, još jednog malog boga čiji su postupci potpuno izvan zakona koji ostalim, običnim smrtnicima, kroje život. I svjestan je toga. Štoviše, ni ne pokušava se opravdati. U čitateljevim očima ne pokušava ga opravdati ni Koch. Naprotiv, uvodeći ga u neugodne i dvojbene prizore iz svakodnevnog živoa, Koch mjestimice navodi čitatelja da se, u dijalogu s tekstom, osjeti prozvanim. Jer volimo misliti da smo veći no što jesmo i da ne djelujemo navođeni životinjskim nagonima. Dok se ne nađemo pred zidom. Ili pred ovakvim tekstom. Ljetnikovac, beskompromisno, čitatelju ne nudi sredinu; navodi na ljubav ili mržnju, ali svakako tjera rezigniranost. A njegova će bizarnost ostaviti traga čak i na čitateljima koje ovaj roman ne dotakne.

 

Advertisements