Boginje sa Žitkove

Uloga je književnosti, ponekad, dati glas utišanima, pravo obespravljenima, prostor izguranima ili marginaliziranima i uvjerljivom, u stvarnosti utemeljenom pričom ispuniti povijesne praznine. Kako bi ta uloga bila ostvarena, granice književnosti postaju protočnije i ona dopušta ulazak drugim narativnim diskursima, progovara i njihovim glasom. No kako bi književnost ostala književnost nikada ne smije dopustiti da taj drugi glas prevlada i nadjača njenu melodioznost. Stapajući se s drugim, književnost ne smije zaboraviti ono što jest. Dajući glas drugima, ne smije utišati svoj.

            Pišući o društvu okupljenom pod nazivom Sjena noći, u istoimenoj, drugoj knjizi All Souls trilogije, američka književnica i povjesničarka Deborah Harkness naišla je na ime Matthewa Roydena, člana društva čije je postojanje povijest u potpunosti zanemarila. Ona mu je stoga, kao ispriku, udahnula život postavivši ga na središnje mjesto u svojoj priči. Na jednak je način, iste te 2012. godine u Češkoj mlada književnica i povjesničarka umjetnosti Katerina Tučkova pri istraživanju sudbina Boginja sa Žitkove najveću pozornost posvetila iscrtavanju one koja zapravo i nije bila boginjom, Dori Idesovoj, posljednjoj pripadnici stare, poznate i vrlo moćne loze čarobnica iz zaseoka na Bijelim Karpatima čije su pretkinje proricale budućnost, uništavale ili spašavale, ovisno o odabranoj strani. No vlastitu sudbinu, svom daru unatoč, nisu mogle predvidjeti i nadolazeće ih zlo, njihovim činima toliko puta od drugih otjerano, nije zaobišlo.

            Čovjek ne može živjeti bez praznovjerja, ne ako je neznalica i kukavica, ističe Tučkova na jednom mjestu u romanu. Otkriva li time i razlog nemoći boginja spram ovladavanja  vlastitom sudbinom? Je li i njima, kao i Dori, nedostajalo povjerenja u moć bogovanja i je li nada doista ono ključno što je vjeru njihovih sumještana održavalo snažnom, u priči Boginja manje je bitno. Ona se usredotočuje na istraživanje znanstvenice Dore Idesove, etnologinje zaposlene na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Brnu, odlučne u namjeri da tradiciji što ju je već dvaput izdala, jednom je odbacivši kao ideju i drugi je put pretvorivši u suhoparan, posve nezanimljiv doprinos znanstvenom narativu, pri trećem pokušaju posveti zasluženu pozornost i plodove svog istraživanja pretoči u knjigu čiji će tekst biti vrijedan doprinos, kako znanstvenom, tako i mitološkom aspektu proučavanja ove ženske religije. Staza do cilja, trošne kolibe na Kopanicama, vodi Doru, a s njom i čitatelja, kroz stotine stranica arhivskog materijala raspoređenog po češkim i slovačkim baštinskim institucijama, vraća je u daleku prošlost i pruža pogled iz drugog ugla na događaje iz one nedavne.

            Slažući komadiće slagalice čiji su glavni motiv boginje, Dora spaja krhotine vlastitog napuklog ja i otkriva mračne, od nje dobro skrivene fragmente obiteljske povijesti, a autorica kroz te dvije priče prikazuje svu surovost bivanja drugačijim u totalitarnim režimima kakvi su se, u nacističkom i komunističkom obličju, izmjenjivali na graničnom češko-slovačkom području. Nije, zapravo, važno jesu li te žene bile boginje, vještice, čarobnice ili tek žene bez zaštite u čijem je smjeru uperen pravi prst. Važno je bilo što su se drznule, svojim malim, gotovo beznačajnim subverzivnim djelovanjem na geografski vrlo skučenom teritoriju ogriješiti o dominantnu kulturu i time, na različite načine izazvati gnjev prevladavajućih.

            Promatran kao etnografska studija značajnog dijela češkog, pa i slavenskog folklora i kao kritika svakog totalitarnog režima i svakog protupravnog oduzimanja slobode, bila ona sloboda kretanja, govora ili mišljenja, ovaj je tekst važan doprinos ne samo češkoj nacionalnoj već i europskoj književnosti. No premda u sebi sadrži elemente mnogih književnih žanrova i isprepliće povijesno s trilerskim, političkim i psihološkim, nije uspio postati roman u svoj punini značenja te riječi. Napisat ću roman, otkrila je Tučkova, prema vlastitim riječima, jednoj od posljednjih preživjelih suvremenica boginja. To ne mora biti loše, barem će ljudi sve bolje razumjeti, odgovorila joj je Alžbeta Baglarova.

            Čitatelji će, možda, po završetku povijesno-geografskog puta po području negdašnje Moravske, bolje poznavati u knjizi opisan element češke narodne tradicije. Pozorniji će čitatelj i bolje razumjeti, ne samo događaje u Češkoj već i u ostalim zemljama jednakih ratnih i poratnih priča. No teško će biti zajedno s Dorom proživjeti priču boginja i stopiti se s tekstom. Dora je, istražujući, često zapinjala na birokratskim zaprekama. Na isti je način ovaj tekst zapeo u tunelu između znanstvene studije i romana. Praznine su, svakako, ispunjene, glasovima je dodijeljena boja, no namjesto melodije, stvaraju kakofoniju. A čitatelj? Baš kao i, mjestimice, Dora među policama arhiva, ostaje izgubljen u pokušaju srastanja i upisivanja svog osobnog, nepripadajućeg i drugačijeg.

Advertisements