“Pazila sam da likovi ostanu jednako dobri koliko i loši, kako mislim da općenito ljudi jesu” – Ankica Tomić predstavila svoj treći roman

Veselo je i opušteno sinoć bilo u zagrebačkoj The Beertiji. Vrlo je vjerojatno kako ta rečenica opisuje svaku večer u oazi dobrog piva i još bolje glazbe, no povod sinoćnjem dobrom raspoloženju bio je nešto drugačiji. Jedna se dama, pred kojom i policajci, kada im zaprijeti kako će o sebi čitati u njenom novom romanu, ustuknu, vođena željom za, doduše samo literarnim, eksperimentiranjem našla u kriminalističkim vodama. Rezultat tog eksperimenta je Vice versa, 376 stranica dug roman o (ne)svakidašnjim zbivanjiam u jednoj maloj sredini.

            U dva je lipanjska dana, sada već daleke 1957. godine, nagrađivana hrvatska književnica Ankica Tomić smjestila jedan preljub, trovanje, izvanbračno dijete i smrt, dvoje nestalih šesnaestogodišnjaka, jednog ustašu i nešto više partizana, kako je istakla moderatorica sinoćnjeg predstavljanja Jelena Jindra. Priča o trima generacijama triju obitelji vrvi raznovrsnim likovima što autorica objašnjava svojom čitateljskom strašću za romanima s velikim brojem junaka. No takav pothvat nije uvijek moguće izvesti bez pomoćnih sredstava poput vremenske crte ili rodoslovnog stabla što se nadvija nad početak radnje kao pomoć, u šumi likova izgubljenom, čitatelju.

            Čitatelj je autorici, kako je primijetio Vladimir Šagadin, na prvom mjestu, ona ne pati za umjetnošću i nije, u tom smislu, literarni snob. „Naravno, važan ti je čitatelj, ali postoji i ta neka faza u kojoj se orijentiraš issključivo na likove i važno ti je kako ćeš njih razviti. Važno je uvidjeti možeš li svakom liku pridati jednaku pažnju i jednako se posvetiti njegovu formiranju. Naravno, važno je da zadržiš neka očekivanja od samog sebe, ali normalno da ne želim zamarati, razočarati  ili umarati čitatelja“, skromno se na Šagadinovu tvrdnju nadovezala Tomić.

            Nakon što je Naročito ljeti smjestila u svoje djetinjstvo, a Damen kapric u suvremenu zagrebačku svakodnevicu, s Vicom versom se odlučila zaći još dublje u prošlost jer izazovnim joj se, kaže, učinio pokušaj postizanja atmosfere Twin Peaksa, osmišljavanja kriminalističke radnje neopterećene (ili olakšane) suvremenim metodama rješavanja zločina. Od tih joj je metoda ionako draži retro krimi štih, a i sama kultura i estetika pedesetih godina učinile su se kao vrlo izazovna pozadina za pisanje. U priči temeljenoj na stvarnom događaju, nestanku jednog šesnaestogodišnjaka, sve je ostalo autorica izmijenila do neprepoznatljivosti jer nije joj, kaže, namjera bila prepričavati stvarni događaj pa su tako i svi likovi izmišljeni. A promatranje razvitka i rasta vlastitog lika vrlo je zanimljivo i posebno iskustvo. „Zanimljivo je promatrati kako neki likovi koji su inicijalno negativci postaju pozitivci. Pazila sam da nijedan lik ne ostane crno-bijeli već da svi poprime ljudske karakteristike, da postanu jednako dobri koliko i loši, kako mislim da općenito ljudi jesu.“

            Naposljetku, nije bilo moguće ne osvrnuti se na pitanje jezika romana. Kako bi sačuvala autentično ozračje malog mjesta na obali, autorica je odlučila roman napisati na ikavici svjesna kako će takva odluka vrlo vjerojatno suziti ionako usko hrvatsko tržište knjige. Naročito ljeti ispisan je dijalektom jer drugačije ne može razmišljati o svome djetinjstvu, a Damen kapric zadao joj je mnogo muke svojom zagrebačkom notom. Oko Vice versa se dugo lomila, ali prevladala je želja za vjerodostojnošću, a čitatelju kao mala pomoć stoji rječnik na kraju same knjige.

            Za kraj, Vladimir Šagadin je zaključio kako stil Ankice Tomić iz romana u roman postaje sve bolji, s čime će se složiti i njeni čitatelji. Ovaj je roman, osim stilom, na dosadašnje čitatelje ostavio snažan dojam i zbog svoje izrazite podatnosti za pretakanje na film, čemu se ne protivi ni autorica. A u filmičnost teksta mogli su se, kroz nekoliko odlmoaka što ih je pročitao drniški glumac Milivoj Beader, uvjeriti i svi posjetitelji.

Advertisements