Krizni put Gustava S

Ako je vjerovati Edgaru Allanu Poeu, najbolje će vas stvari u životu natjerati da se dobrano preznojite. Čudnovatost ovog citata leži ne u njegovim riječima već u njegovoj uvrštenosti na Goodreadsov popis citata o pubertetu.  Prvo mjesto na istom popisu samo pojačava taj opći dojam čuđenja. No dok će se djevojčice, djevojke i žene samo kradomice zasmijuljiti, svaki će muškarac, sadašnji ili nekadašnji adolescent, makar izrazom lica ili blagim kimanjem glave dati do znanja koliko je proživljene istine sadržano u toj Poeovoj izjavi.

            Je li pubertet najbolje životno razdoblje vjerojatno ne mogu sa posvemašnjom sigurnošću ustvrditi niti oni što su ga davno ostavili za sobom. Gledajući unatrag skloni smo, kao i u toliko sličnih situacija, prošle i svršene trenutke promatrati kroz nostalgičnu koprenu i bojiti ih najsvjetlijim tonovima ružičaste. No rijetko će koji pogled u prošlost proći bez gorko-slatkog okusa u ustima, okusa prvih poljubaca, osjeta prvih tjelesnih iskustava, mirisa prvih natruha slobode i mirisa prvih znojenja, što doslovnih, što prenesenih. Odrastanje zbilja jest svojevrstan križni put, no kada se nađete na vrhu, svijet doista pripada samo vama. Bar na trenutak.

            A što kada trenutak prođe? O tome ćemo brinuti tek godinama kasnije, kada zauzimanje vrha smjestimo na vremensku crtu svog života. Penjući se, suviše smo opterećeni uspravnim hodanjem pod teškim, ponekad i preteškim teretom odrastanja. Gustav S., maturant jedne zagrebačke gimnazije i glavni protagonist književnog Kriznog puta Gustava S. domaćeg književnika i scenarista Tomislava Zagode, uz svim njegovim vršnjacima svojstvenu sublimaciju, opterećen je i jednom drugom, u hrvatski jezik uvezenom, riječju, recesijom. Odrastanje u Hrvatskoj, u doba krize, sa sobom nosi još jedan, geografski posve usko određen, korpus problema. No u dnevniku što ga Gustav marljivo vodi kroz tu odlučujuću, završnu godinu srednjoškolskog obrazovanja, kriza u hrvatskom društvu nije materijalna. Mnogo je dublja, moralna, i zahvaća sve društvene slojeve. A Gustav, mladenački naivno, protiv nje ustaje umjetnošću i književnošću. Pohađa satove kreativnog pisanja kod stanovitog, alkoholom više no riječima opijenog, profesora Glovatzkog i sanja o stvaranju velikog hrvatskog romana. Sanjanje i sanjarenje sve je što radi jer, opsežnim pripremama unatoč, inspiracija ga jednostavno zaobilazi, a od velikog romana ostaje samo velika praznina na zaslonu računala što ga dijeli sa starijom sestrom Elom, apsolventicom studija etnologije i kulturne antropologije. Razmisli li čitatelj bolje, problem bi vrlo lako mogao biti u računalu jer ni Ela se u pisanju diplomskog rada nije odmakla mnogo dalje od naslova. Kako bilo, razočaran u književnost i vođen instinktom za što skorijim svršetkom svojih sublimacija, Gustav se okreće anarhizmu. I ponovno sublimira na latentnim granicama onoga što jest, onoga što misli da jest i onoga što ostali vide zamisle li Gustava Smočića.

            Kao što stariji čitatelji pamte zabranjeni donji rub čipkastog, od majke posuđenog, kombinea Pandore Braithwaite, mlađe će generacije upamtiti neosvojivu Maginot-liniju gaćica geografski im bliže Buge Toplek. Želja za okončanjem sublimacije imanentna je i hrvatskom i britanskom Adrianu Moleu (ili, bolje rečeno, svim Adrianima ovog svijeta) no dok jedan zamjenu pronalazi u namjenskim, pod krevet naguranim, časopisima, drugi preuzima kontrolu i prepušta se u ruke maštovite knjižničarke čime, iako posredno, strast za književnošću spašava njegove pubertetske dane.

            Dane ispunjene potragama. Za samim sobom i za drugima dok istovremeno ti drugi pokušavaju pronaći sebe i time postižu da se, u vrtlogu zabuna, pogrešno odaslanih i protumačenih signala i pokoje uistinu krizne situacije, stvori jedna kružnica nazvana odrastanje. Kao i svi koji se bar jednom nađu u  traganju za nečime, poglavito u traganju za samim sobom, i Gustav se tom vrtlogu mjestimice odupire podizanjem vlastitih i preskakanjem tuđih ograda, propitivanjem vlastitog i posvemašnjom sigurnošću u tuđe identitete. I humorom. Katkad vrlo tankim, gotovo providnim, no mjestimice i mladenački odvažnim.

            Oblikovavši Gustava, Zagoda nije stvorio vodiča prema čijim će pravilima hrvatski adolescenti lakše preživjeti svoj put i prije baciti pogled s vlastitog vrha. Dao im je nešto mnogo vrjednije; stvarnog, nesavršenog mladca, toliko običnog da bi se svatko od mladih čitatelja mogao poistovjetiti s njime. Neki možda nisu ispisivali grafite, brijali glavu ili tvrdoglavim odbacivanjem blagodati osobne higijene iskušavali toleranciju okoline, no svi su, bar jednom, pokušavali pobjeći. A sada za to imaju partnera, jednako nesigurnog, jednako stvarnog i jednako suvremenog. I na taj je način književnost, bar kroz ove 182 stranice, spasila nekoliko tinejdžerskih dana.a

Advertisements