Fantastični mačak Bob

Koliko se puta, za trajanja prosječnog životnog vijeka, čovjek može naći u lošem razdoblju? Zatrpan poslom, opterećen teškom godinom na fakultetu, pritisnut drugim obvezama ili jednostavno smlavljen težinom vlastitih misli pluta, zapeo u moru problema, jedva držeći glavu na površini? Koliko se puta, stojeći na lošem mjestu u životu, čovjek odbija okrenuti oko sebe i tek jednim korakom loše mjesto učiniti dobrim pa i najboljim? Koliko puta, kao ljudi, nemamo vremena? Što je zapravo smiješno shvaćamo li da nam, kao smrtnim bićima, upravo vremena najviše nedostaje i da je vrijeme jedina valuta kojom ne možemo ili ne bismo smjeli trgovati, jedina vrijednost koju ne možemo nadomjestiti.

            James Bowen, mladi britanski ulični glazbenik, već se sasvim udobno smjestio na lošem mjestu svog života u trenutku kada je, posve slučjano svrnuvši pogled, susreo par bistrih, blistavih, mačjih očiju. Izubijanom, izgrebanom i očito pregladnjelom mačku čija je mjestimice posve ogoljela koža svjedočila o brojnim uličnim sukobima pojam lošeg mjesta nije bio nepoznat. No James se, netom preselivši u socijalni stan i započevši sa sviranjem na ulici, pokušavao odvići od teških droga i posljednje što mu je u tom trenu bilo potrebno, mislio je, još su jedna usta koja treba prehraniti. Pa bila ona mala poput mačjih. Nije imao vremena, energije niti novaca posvetiti se ijednom drugom živom biću osim sebi. Ali, kako je odavno ustvrdio Carl Gustav Jung, susret je dviju osobnosti poput susreta dviju kemijskih tvari. Dođe li do reakcije, obje će biti nepovratno promijenjene. Prirodni tijek stvari svakodnevno govori u prilog, susret uličnog svirača Jamesa i mačka koji će uskoro postati Bob nije bio bitno drugačiji. Dvije su se, posve izgledno problematične, osobnosti susrele, a dva su se života zauvijek izmijenila.

            Promjene što ih je Bobov ulazak unio u njegov život Bowen, uz pomoć ghostwritera Garyja Jenkinsa, opisuje u opsegom nevelikoj, ali porukom itekako značajnoj knjizi Fantastični mačak Bob znakovita podnaslova i kako mi je spasio život. Očekujete li, posegnuvši za ovom knjigom, ozbiljno napisano djelo velike literarne vrijednosti, bogatog rječnika i razrađenog stila i strukture, odmah je nježno utapkajte natrag na njeno mjesto među drugim knjigama na polici. Bowen, kako i sam nekoliko puta ističe, nije pisac, a Jenkins, vjerojatno dobro promišljeno, nije ustrajao na velikim riječima i bogatim opisima jer takvi bi, možda, pridonijeli vrijednosti knjige u očima kritičara, ali oduzeli bi, zasigurno, mnogo od njene vjerodostojnosti i stvarnosnosti što je, koristeći kratke rečenice, razgovorni stil i ubacujući iskrzane fragmente sjećanja, ova dvojica autora suvereno grade.

            Naglasak je, i osnovna snaga knjige, ionako negdje drugdje. U njenoj poruci. Zapravo, dvjema porukama. Bob je bio samo jedan od bezbrojnih uličnih mačaka kakvih je London imao napretek. Bitno drugačije nije bilo ni s Jamesom jer velegrad poput Londona vrvio je i uličnim umjetnicima. Izostanak ijednog od njih s londonskog asfalta prošao bi posve nezamijećeno, Jamesovo bi mjesto u Covent Gardenu zauzeo neki drugi glazbenik baš kao što bi, umjesto Boba, po kontejnerima za smeće prekapala neka druga i za društvo jednako nevidljiva, mačka. Na neki su način, premda od različitih vrsta, bili jednaki, nepripadajući i nevidljivi. S tom razlikom što jedan od njih nije mario dok je drugog ta nevidljivost, premda se nekoć svojevoljno ogrnuo njenim plaštem, sada dovodila u stanja sve dubljeg očaja i vrlo mu jasno pokazivala put natrag u ovisnost.

            Ipak, dvojica su nevidljivih, ugledavši jedan drugog, učinili sjajnu stvar i ono što je moguće samo upletu li se osjećaji ljubavi i istinskog prijateljstva. Postali su dom jedan drugome i samim time ispunili praznine i slabe točke što ih je život na ulici godinama produbljivao i ispunjavao beznađem. Za Jamesa, bilo je to učenje osjećaju odgovornosti, odustajanje od pubertetskog prekrajanja svijeta prema vlastitim potrebama i vođenje vlastitog života malo više prema društvenim pravilima. Za Boba, bio je to osjećaj sigurnosti i pripadnosti, sve što životinji treba da bi, poklanjajući svom čovjeku odanost bez zadrške i ljubav u neograničenim količinama, ponekad i doslovce spasila nečiji život. Mnogo puta razočaran u ljude, Bowen ipak ne zaključuje kako su životinje bolje od ljudi, samo ističe ono na što se u pravilnim razmacima moramo podsjetiti; koliko su ljudi cjelovitiji i bolji sa životinjom uz sebe.

            Naposljetku, manjkavostima u prijevodu samog teksta unatoč, pohvale ponovno odlaze odabiru naslova. Bob je, ipak, mnogo više od uličnog mačka kao što ističe izvorni naslov te mu pridjev fantastični pristaje upravo savršeno.

Advertisements