Djevojka u vlaku

„Postoji nešto utješno u pogledu na neznance u sigurnosti njihovih domova“, konstatira Rachel, djevojka iz priče Djevojka u vlaku, na njenu samom uvodu. Doista, kakvo bi zlo moglo proizaći iz pukog, nevinog vrludanja pogledom po zastorima nezaštićenim prozorima dok, putujući na posao u sivo, kišno jutro čekate da se na semaforu napokon upali zeleno svjetlo? Neki čekajući čitaju, drugi razgovaraju, treći se prepuštaju laganom drijemežu sa slušalicama u ušima, a neki, opet, promatraju. Pritom u svojoj glavi osmišljavaju svakojake scenarije, pridaju neznancima najrazličitije osobine i, razmišljajući o tome što ti ljudi iz kuća uz prugu vole, žele ili što ih tišti, razonode se do slijedećeg semafora i nekih novih kuća. Nema u tome ništa loše, i mnogi su pisci u slučajnom prolazniku pronašli inspiraciju za svog glavnog junaka. Nije to ništa strašno sve dok se u neznance tako duboko ne zagledate da zaboravite svrnuti pogled na sebe i upisati pokoju zanimljivu crticu u vlastiti život. A na semaforu ostaje crveno.

            Na crvenom je, dvije godine prije no što je Paula Hawkins zabilježila njeno prvo putovanje vlakom, zapela tada tridesetdvogodišnja Rachel Watson, agentica za odnose s javnošću s laganom ovisnošću o alkoholu, prevarena i netom ostavljena supruga. Nesposobna krenuti naprijed, Rachel se uvjerava kako stoji na mjestu iako zapravo nazaduje. Jedno se piće pretvara u bocu pa u boce i uskoro postaje nebitno gdje je i koliko popila. Većine se takvih, alkoholnom izmaglicom obavijenih, događaja ionako ne sjeća. I ne haje; posao je odavno izgubila, prijatelja pred čijim bi se zabrinutim pogledima crvenjela nema, a njena je cimerica i stanodavka Cathy podnosi više iz sažalijenja no u ime nekadašnjeg prijateljstva. Premda većinu svog sadašnjeg života uspješno i sistematično zaboravlja, postoje trenuci kojih se voli prisjećati; trenuci sreće prije no što se pojavila Ona, možda ne toliko mlađa i ljepša, ali svakako lepršavija, zanimljivija, poletnija. Stoga (i kako bi od cimerice skrila činjenicu da je otpuštena) Rachel svakog jutra u 8 sati i 4 minute kreće put Londona i, kada se vlak zaustavi na semaforu, promatra kuće na Blenheim Roadu, njen negdašnji dom na broju 23 i onu na broju 15, nastanjenu neznancima koji u njenoj mašti postaju Jason i Jess, savršen, zaljubljeni mladi par u čijem promatranju pronalazi dnevnu dozu utjehe i prijeko potrebnog zavaravanja. A na semaforu ostaje crveno…

            Niti zeleno svjetlo, ipak, nije garancija sretnog života, a Hawkins to vrlo zorno prikazuje uvodeći u priču dva nova pripovjedačka glasa; Meganin i Annin. Prva je stvarna Jess, dokona kućanica u neprekidnoj potrazi za srećom, smislom i životnim ispunjenjem, a druga sadašnja gospođa Watson, supruga i majka čiju toplu i sigurnu obiteljsku svakodnevicu opsjedanje bivše supruge narušava jednako koliko i osjećaj žaljenja za onime što je bilo prije i neće se tako skoro vratiti. I one su, baš kao i Rachel, izgubile kontrolu nad vlastitim životima, a put ih je, bio on lakši ili ispresijecan stranputicama, doveo do istog odredišta; naizgled sretnih brakova življenih u kućama uz prugu. Takvo bi se odredište teško moglo nazvati ciljem.

            Jesu li bolje i zaslužile? Kako se priča, vrlo polagano, gotovo kao Rachelin vlak na iskrzanom dijelu pruge, kreće naprijed, autorica iskušava čitatelja i navodi ga da si to pitanje postavi više no jednom. Rachel je ogrezla u bure ovisnosti, izlaza uvijek ima, ali ona ga u ovom trenu ne vidi, Anna je preljubnica bez imalo grižnje savjesti i sve što joj se događa, zapravo, njena je krivnja. Ali Megan…Megan je jednostavno nesretna žena, zaglibjela u lošem životnom razdoblju, ali bez velikih mrlja na prošlosti. I čitatelj se, s olakšanjem, okreće k njoj. Ali Megan nestaje, a njena prošlost izranja iz mraka i vrlo brzo postaje jasno kako ni njeno zeleno svjetlo nije više od treperavo žutog.

            Je li Paula Hawkins nova Gillian Flynn? S obzirom na to da niti Gillian Flynn još nije prestala biti Gillian Flynn, nadajmo se da nije. U Djevojci u vlaku Hawkins je stvorila niz slabih, oštećenih ili potpuno polomljenih ženskih likova, nesretnih žena čiji su oslonac (ili su to bar trebali biti) njihovi muškarci Čak i bježeći od njih, ta potreba za muškom prisutnošću u životu tako je snažna da traže nova i bolja, rješenja što ih uvijek dovode na korak bliže propasti. U tome je glavna razlika između Amy Elliott Dunne i Hawkinsičinih djevojaka; Amy muškarca ne treba, ona mu se osvećuje i njime se poigrava. Ne zato što je njegovim postupkom oštećena već kako bi mu održala lekciju. S druge strane, sve tri protagonistice Djevojke u vlaku žude za pripadanjem, za posjedovanjem, za kontrolom, ali ostaju nemoćne u trenutku realizacije svojih planova.

            Sve do samog, u smislu pasivnog ženskog djelovanja, vrlo subverzivnog završetka. Promatrana kao napeti krimić, ova bi priča čitatelja mogla pomalo razočarati jer Hawkins, namjesto da vodi napetu istragu, gradi jezovitu atmosferu, svoje (poglavito ženske) likove boji najtamnijim nijansama i tjera čitatelja da, uz malo čvršće navučene zastore, poglede, za promjenu, usmjeri prema unutra.

Advertisements