Pripovijest o Jonu

Island, kamena brdovita zemlja puna ledenjaka, s nenastanjenim uzvisinama, pijeskom i pustopoljinama, posebno u središtu. Island, vječno okovan ledom, otok prepušten surovu zagrljaju zime, zime čiji stisak ne prestaje, ona tek povremeno rastvara svoje prste ne bi li kroz njih propustila nešto toplijeg zraka i time, bar povremeno, dozvolila odmor od pogleda u vječnu bjelinu.

            Island… tako surov, tako hladan, tako dalek, a opet tako bajkovit, tako čudnovat, s tolikim izrazima za snijeg i tolikim bojama u svojoj sivotnosti. Zahvaljujući trendu skandinavizacije književnog diskursa, Island se na hrvatskom čitateljskom obzoru pojavio u najljepšem i najprirodnijem svjetlu; ispisan riječima svojih autora. Obrisi su se, naravno, promaljali još prijevodima nobelovca Halldora Laxnessa, a Arnaldur Indridason u svojoj je Močvari, uz kriminalističku priču, nacrtao sličicu iz islandskog života, no tek se posljednjih godinu dana Island s rubnih dijelova horizonta počeo primicati njegovu središtu. Zaslužni su za to Jon Kalman Stefansson, Sjon i, najnovije otkriće, Ofeigur Sigurdsson. Sva su trojica uporišta za svoja djela pronašla u pričama prebogatoj, brižljivo sačuvanoj islandskoj povijesti. Prva su dvojica iz povijesti uzela mitove, legende i surove slike svakodnevnog života osuđenog na more. Sigurdsson je od povijesti uzeo tišinu.

            Njegov je pastor Jon Steingrimsson zapisan u povijesti zbog svog djelovanja usmjerenog na razbijanje duhovnog i društvenog mraka koji je zahvatio Island osamnaestog stoljeća, Island slomljene kulture, narušena duha, kržljavog gospodarstva i nepostojećeg suvereniteta. Kao prosvjetitelj, zapisao je mnogo, između ostalog i brojne retke o svom životnom putu. Sigurdssona je, ipak, kao moljca svjetlo privuklo ne ono zapisano već iščezli dio. Pastor je dio svojih mladih dana proboravio u pećini na jugu Islanda, no tome je razdoblju u svojoj, inače sagolikoj, biografiji posvetio tek jedan redak. Gdje povijest utihne, poznato je, književnost vrlo rado isplete svoje niti pa je tako i Sigurdsson svoju Pripovijest o Jonu & njegovim pismima svojoj nosećoj ženi dok je zimovao u pećini & pripremao njezin dolazak & dolazak novih vremena smjestio unutar povijesne pukotine omeđene zidovima vrlo stvarne pećine.

            Kako i sam podnaslov daje naslutiti, autor gradi priču na dvadeset i sedam pisama što ih tijekom svoje prve spiljske zime Jon odašilje svojoj trudnoj supruzi Þórunn na sam sjever zemlje. Iako pisma, ti bi reci vrlo lako mogli biti zamijenjeni za dnevničke zapise budući da Jon od svoje supruge nikad ne prima odgovora, a kratki su izvještaji o tegobnoj svakodnevici nadopunjeni vrhunskim refleksijama o ljubavi, Bogu, društvenom uređenju i, onom središnjem u Jonovu životu, stvaranju i oblikovanju riječi i jezika.

            Iako svećenički poziv osjeća kao primarni, Jon se na nj ne ograničava, već se na svim poljima obrazuje i uskoro znanja prenesena mu od glavnog islandskog liječnika upotrebljava kako bi i sam liječio, a književna djela pisana na jezicima što ih je sam samcat usvojio približava svojim sunarodnjacima prevodeći ih na islandski jezik, jer svaki je jezik, i svaki narod, velik i važan onoliko koliko su veliki i važni njegov jezik i kultura. Za Jona, ne radi se tu o natjecanju, ne postoje kulture veće i manje, postoji samo prožimanje, međusobno nadopunjavanje i podupiranje, neprekidni rast i razvoj, onakav kakav Jon želi i svome narodu. Jer u tvrdoj i gruboj, okrutnoj zemlji koja se prema svojim žiteljima vrlo često ponaša kao maćeha, s prirodnim katastrofama i vulkanskim erupcijama kao neprestanom prijetnjom teško je živjeti, a pustoš i tmina beznađa vrlo se lako stapaju s prevladavajućim tonovima u okolišu. No, baš kao i u drevnim vremenima, Jon izlaz vidi u riječima, u obogaćivanju svakodnevice pričama i mislima preuzetim od drugih naroda, preuzetih ne kako bi bile prisvojene već kako bi svojim postojanjem unaprijedile novu i mladu kulturu, čije zametke Sigurdsson sadi pred čitateljem.

            Kultura i civilizacija moraju se razvijati ukorak jedna s drugom, baš kao što znanost ne može napredovati bez napretka umjetnosti, a društvo ne može biti zdravo ako njegovu tjelesnu, ne prati i duhovna dobrobit. Kultura se ne može razvijati kržlja li gospodarstvo, ali razvijeno gospodarstvo bez imalo kulture jednako je praznoj orahovoj ljusci: čvrsto, sigurno, bezlično, na koncu i beskorisno. Sve su to vizionari poput Jona Steingrimssona shvaćali još u osamnaestom stoljeću i sve su to stvari kojima bi nas književnost trebala podučiti. Ili nas, ovako zaboravne, na njih podsjetiti. I zbog te je poruke, možda i više no zbog jednostavnog, pročišćenog, a opet stilski besprijekornog jezika, Sigurdssonov drugi roman zaslužio svoje mjesto u analima ne samo islandske, već i europske književnosti.

Advertisements