Ljubav i rat

U ljubavi i ratu, kažu, sve je dopušteno. Smicalice, spletke, prevare, dvostruke igre, kapitulacije i promjene strategija… sve prolazi. Jer i ljubav i ratovanje u svojoj srži kriju nasušnu čovjekovu potrebu, onu za osvajanjem, vladanjem i pripadanjem. Kao civilizacija, ratove pokrećemo jer volimo (sebe) i mrzimo (druge), jer osjećamo tako snažno i nešto nas, duboko unutra, nagoni da djelujemo. Iz propale ljubavi, kao i iz izgubljenog rata, izaći ćemo, imamo li sreće, s ogrebotinama i ožiljcima. Napusti li nas ta ista sreća, nećemo izaći. I uvijek ćemo zdvajati je li ona druga mogućnost ipak bila bolja. Doista, u ljubavi i ratu sve je dopušteno, a u književnosti još i više.

Zaogrnut plaštem imaginativnosti, snažno udubljen u narativni diskurs, pisac stvara, razdvaja i spaja. Pa ono što bi trebalo stajati na potpuno suprotnim stranama, ljubav i rat, spoji, ispreplete i naposljetku raspličući te začvorane niti, oblikuje klupko događaja, osjećaja, ljudi i sudbina koje potom nazivamo pričom. Jednu je takvu, istkanu u zenitu Španjolskog građanskog rata, pred čitatelje podastrla španjolska spisateljica Nuria Amat u svom prvom romanu napisanom na katalonskom jeziku Ljubav i rat.

            Neki su ljudi pokušali nauditi nama kako bi zaštitili sebe, svoje obitelji, zajednice. Bila je to jedna od posljedica građanskog rata, ljudi su prestali vjerovati jedni drugima i svaki je stranac postao neprijateljem, kazao je Ishmael Beah opisujući jedan drugi, mnogo nedavniji, građanski rat. Ipak, opisavši jedan, opisali smo ih sve. Svaki je stranac neprijatelj, no u ovom slučaju taj stranac govori tvojim jezikom, razumije tvoje običaje, a još ste nedavno dijelili iste kulturne vrijednosti. Sada ste stranci, zauzeli ste strane, a te ste strane potom nastavili lomiti na frakcije sve dok nije postalo posve nemoguće pratiti tko je na čijoj strani i tko se bori za promicanje pravih, a tko krivih vrijednosti. U toj je zbrci ideja, vojnih odora i različitih izama postalo gotovo nemoguće odrediti što zapravo jesu prave vrijednosti i postoji li jedan, ultimativan, točan i nepovrediv set ispravnosti.

Ipak, ponekad se i među tim strancima pronađe dvoje čiji se pogledi samo na sekundu dotaknu, okrznu u vremenu… Ali taj je pogled u toj sekundi dovoljan da se više nikad ne zaborave, da se zauvijek traže i prepoznaju u mreži tisuća drugih pogleda. Ona je, kako to već obično u pričama biva, uhvaćena u zagrljaju njegova bratića, važnog, glasnog i neizrecivo šarmantnog Ramona Mercadera, a on joj, stidljiv, povučen i boležljiv, nema mnogo za ponuditi. Kao da bi snažna i neovisna žena poput Valentine Mur željela uza se muškarca koji joj nešto nudi namjesto da s njom stvara svijet. Ona ne želi ništa doli obećanja, ne u ljubavnu i tjelesnu, već u onu sveprožimajuću vjernost, a on, Artur Ramoneda, sanja o ljubavi od koje će njegovo bolesno tijelo ojačati, osnažiti njegov duh i učiniti ga spremnijim, sposobnijim, sličnijim ženi koju voli…

No između Artura i Valentine stoji zapreka, veća i od one šekspirijanske. Dok su se pred Romea i Juliju ispriječile obitejske svađe, između Amatinih se ljubavnika postavila ideologija, ona ista koja bi butnovnu, crvenu, revolucionarnu anarhisticu prema svim logičnim zakonitostima trebala održati podalje od bogatog industrijalčeva sina. Ista ona ideologija čiji bezdan u ratno vrijeme zjapi široko i guta stara prijateljstva, trga obiteljske veze… Ali ne i ljubav. Ona dopušta vihoru da je zakovitla, bacaka s jedne na drugu stranu i poigrava se njome kako bi naposljetku, poput utopljenika, izronila, uhvatila dah i nastavila dalje svoju borbu.

Ni autorica se, baš kao ni ljubav, nije poskliznula u ovoj osjetljivoj priči, na delikatnom terenu propitivanja osjećaja u ratnom vihoru, u trenutku kada su oni, ispunjavali srca radošću ili čamotinjom, osnaženi sviješću o prolaznosti, nepostojanosti i lakoći kojom gubimo. Pišući o ljubavi na površinu izvlači ono najstrašnije što jedan rat može donijeti, zaviruje u njegove mračne kutke i na površinu izvlači najužasnije detalje. Ne kako bi zaprepastila već kako bi upozorila. U ratove prečesto bezglavo jure mladi zanesenjaci opijeni idejom novoga, zavedeni obećanjem pobjede. Namjesto da, živeći nesputano, stvaraju uspomene koje će pamtiti za života, okivaju se lancima ideologije i postaju utvare, fantazme što se pretvaraju u sjećanja na čijim prozračnim krilima drugi grade svoje živote. Upravo zbog te poruke, Ljubav i rat bez sumnje spada u red onih romana što drmaju našu svijest, pozivaju je na buđenje prije nego bude prekasno.

Advertisements