Mala proždrljivka Melanie kao spas inficiranom čovječanstvu – Djevojka sa svim darovima

Jednom kada (iz)umremo, kome ćemo nedostajati? Što smo to, tako silno i nevjerojatno važno učinili za svog životnog vijeka kako bismo si osigurali neograničeno trajanje? I je li to uopće važno? Savija li se čovječanstvo, pod bremenitom smrtnošću, do točke pucanja i razvija li najnevjerojatnije ideje kako bi se narugalo svojoj ljudskoj sudbini, nadvladalo prirodu i ostalo stajati, ako treba, i na ruševinama onoga što nazivamo svijet, planet, Zemlja? Tragajući za besmrtnošću, ironično, neprekidno se klackamo na rubu istrebljivačkog rata, a oružja kojima smo spremni ustati jedni protiv drugih odavno su prerasla kategorije hladnog i vatrenog. Upotrebom biološkog oružja tako samouvjereno izazivamo prirodu. Suviše smo inteligentni da bismo nestali. Poput nojeva zabadamo glavu u pijesak pred brojem izumrlih vrsta. A književnost, kažu, oponaša život…

Britanski stripaš i pisac M. R. Carey nije morao napajati svoju maštu izvorima iz stvarnosti kako bi osmislio osnovni stup oko kojeg će omotati radnju svoje Djevojke sa svim darovima. Već su mnogi virusi, poput ptičje gripe i kravljeg ludila, pronašli put s životinje na čovjeka i vrlo se često elektronski i tiskani mediji ispune napisima o novoj vrsti virusa za koju nema cjepiva iz čega, sasvim razumno, proizlazi pitanje ima li nam spasa. Nema, odgovara Carey, ne u svijetu kojim on dirigira. Dvadeset godina prije nastanka tog svijeta, a nakon što je pokosila male životinje, ljudsku je vrstu napala gljivica i iz te iste vrste isisala i zadne natruhe ljudskosti. Zaraženi se pojedinac pretvara u krvožedno, za lov istrenirano, osamljeno čudovište, a u zaraženom se umu gase sve funkcije osim one koja podsjeća da se treba prehraniti. JEDI, JEDI, JEDI, neprekidno odzvanja lubanjom zaraženog pojedinca. Proždrljivčevom lubanjom.

I nema nam spasa jer proždrljivac ne mari ni za koga osim za sebe, a i ta se briga svodi tek na puko prehranjivanje mesom živih i nezaraženih jedinki. Kako životinjskih, tako i ljudskih. No možda se baš u tom beznađu rađa nova nada. Zove se Melanie, ali kada bi mogla birati zvala bi se Pandora, ima deset godina i neutaživu glad. Za znanjem. I bistrinu uma na kakvoj bi joj pozavidjeli mnogi vodeći znanstvenici. Premda ju je gljivica odavno trebala požderati iznutra, Melanie misli i osjeća. Ostaje čovjekom. Upravo ta ljudskost navodi doktoricu Coldwell da na nju svrne pogled i učini je dijelom svog projekta, svojim uzorkom. Jer nije čovjek svatko tko izgleda kao čovjek, u doslovnom i prenesenom smislu.

Što je Djevojka sa svim darovima? Žanrovski hibrid, uspjela književna mutacija. Radnjom smještena u neko buduće, postapokaliptično razdoblje svakako spada u red distopija, no autorova sposobnost da neočekivanim obratima, brzim slijedom događaja i napetom atmosferom održi čitateljevu pozornost do samog kraja svrstava je bok uz bok najboljim trilerima. Možda onima iz noir ogranka žanra jer u plejadi likova što šeću zaraženom, Careyevom Britanijom pozitivaca nema, a iz one najcrnje od svih izbija najviše ljudskosti i topline. Noir s primjesama forenzičkog trilera vrlo detaljistički prikazanih priprema i postupaka seciranja uzoraka kojima se doktorica Coldwell koristi u ime napretka, krčenja puta čovječanstvu u zdraviju, nezaraženu budućnost. Može li se onda ustvrditi kako čitatelj pred sobom ima distopijski triler koji povremeno, ne radi šoka već radi otvaranja čitateljskih očiju, podizanja svijesti o svom beznađu trenutka, koketira s hororom? Može. Ako inzistirate na ladicama, bile one i književne.

U suprotnom, Djevojka sa svim darovima je 381stranicu duga pljuska, ona zidarska, iz kuka kojom autor udara suvremeno društvo posred lica. Tako fino ispletenu kritiku, suptilno umotanu u naoko trivijalan žanr, odavno nismo imali prilike pročitati. Nije posve jasno koji društveni element proždrljivci utjelovljuju; pojedinca kojeg žrvanj ubrzanog suvremenog životnog ritma melje dok od njega ne ostane tek neprepoznatljiva kaša i prazno tijelo, društvo u cjelini, razlomljenije i fragmentiranije nego ikad ili društveno uređenje koje taj ubrzani tempo nameće i proždire zdravo tkivo brže, sigurnije i sustavnije od ijedne zaraze. Možda sva tri istovremeno. Učenjem stječemo pogrešna znanja, jurimo za pogrešnim vrijednostima, dopuštamo da nas proždru pogrešne ideje i pogrešna vjerovanja, svedeni smo na strojeve s tek nekoliko osnovnih funkcija. Pristali smo biti svedeni na njih. Je li onda stanje prije Raspada toliko bitno drugačije od onog što ga opisuje Carey? I, još važnije, je li nam preostalo dovoljno vremena da nešto promijenimo?

U rukama manje vještog pripovjedača bila bi ovo samo još jedna priča o zombijima čiji srčani mišići nisu još posve obamrli. No s Careyevom sposobnošću dubinske karakterizacije likova i pomnog oblikovanja fabule, Djevojka sa svim darovima daruje čitatelja svim onim što se od dobrog romana i očekuje. Pa i ponekim neželjenim, ali prijeko potrebnim darom.

Književnost oponaša život, u stanju je predvidjeti budućnost, do određene mjere. Nadajmo se, ipak, ne i u ovom slučaju…

Advertisements