Pada snijeg

Bez poklona, Božić nije Božić uzvik je što, po mnogim čitateljskim sudovima, zauzima prijestolje najpoznatijih i najdojmljivijih uvodnih rečenica u povijesti svjetske književnosti. Jesu li sve sretne obitelji sretne na isti način, podložno je raspravi, ali u očima razočarane Jo March Božić doista Božićem bio nije bez zamotuljaka pod drvcem. Ili bez drvca. Ne iz obijesti ili razmaženosti već stoga što je, u vihoru Građanskog rata, petnaestogodišnja djevojka sanjala o čudu. A ima li boljeg trenutka za oživljavanje čuda od božićnih blagdana? I imaju li djevojke (pa i mladići) danas pravo zazivati čuda i vjerovati u njih?

Možda i više nego ikad prije. Danas svijet klizi u rat brzinom kojom zimske gume klize u provaliju na ledenoj kori, a 2008. godine na isti je način klizio u recesijsku krizu. No Jubilee, Stuart, Tobin, Angie, JP, Jeb, Addie, Dorrie i Togan ne mare za to previše. Oni su samo tinejdžeri čije bi najosjetljivije godine bile jednako gadne kad god se dogodile. A tko su Jubilee, Stuart i ostatak društva? Likovi što su ih u svojim trima, zajednički ukoričenim pričama, oblikovali popularni američki autori romana za mlade Maureen Johnson, John Green i Lauren Myracle i tako stvorili knjigu božićnih čuda Pada snijeg. Ili božićnih romansi, kako vam drago. U adolescentskom svijetu između romanse i čuda ionako stoji znak jednakosti.

Osim već postojećih ili novonastalih ljubavnih jada, tris priča i plejadu likova povezuju dva, u Americi kultna, ugostiteljska lanca i jedna vremenska nepogoda, ona sniježna. Vlak kojim su Jubilee i Jeb, dotad potpuni neznanci, putovali na jug zaglavio je u snijegu nekoliko kilometara od Waffle housea čiji je privremeni šef te večeri bio Keun, Tobinov, JPev i Angiein školski prijatelj. Spomenuta petorka (izuzevši Jubilee koja, imenu unatoč, nije striptizeta) pohađa istu srednju školu kao Stuart, Addie, Dorrie i Togan i, premda se međusobno nalaze na višim ili nižim stupnjevima (ne)poznavanja, badnjačko-božićni će ih događaji bar nakratko povezati i na taj će se način zavrtjeti krug neprekinutih božićnih čuda

Tri autora, tri kratke priče. No ono što Pada snijeg izdvaja iz mase njegova je struktura. Ovo nije zbirka, ne radi se čak niti o trima pričama labavo povezanim tematikom i ponekim dijeljenim likom. Pada snijeg funkcionira kao pravi roman i, kada vam imena na omotu knjige ne bi otkrivala drugačije, posve biste lako mogli ostati uvjereni kako je riječ o djelu jednog autora, djelu čija su Jubilej ekspres, Navijastično božićno čudo i Svetac zatitnik svinja poglavlja, a ne tri odvojene priče. Je li to prednost ili nedostatak? U kontekstu kratkih priča, ta je stilska uniformnost i protočnost radnje vrlo zahvalna jer se čitateljska pažnja ne ometa odveć istaknutim prelascima, a likovima se, za rast i razvoj, pruža tristotinjak namjesto jedva stotinu stranica što bi ih u svakoj zasebnoj priči dobili.  Ipak, autorima bismo upravo tu stilsku uniformnost mogli zamjeriti, nazvati je stilskom beskarakternošću i pretvoriti je u kritiku. No je li doista bitno?

Johnson, Green i Myracle nisu autori koji pišu za kritiku, obraćaju se isključivo svojoj, mahom mlađoj, čitateljskoj publici. I to čine vrlo spretno, jednostavno i lako razumljivo. U svoje su retke utkali poneku životnu mudrost iz svijeta odraslih što je i inače karakteristično za Greenove romane. Ono nesvakidašnje leži u samim likovima. Poularni su ili nisu, pomalo čudnih imena ili nadimaka, ali nisu opsjeduti Katherinama, nemaju čudnih hobija i posve su normalni. Koliko to tinejdžeri mogu biti. Ne streme ka neobičnom, ne teže doživjeti čudesne i nesvakidašnje pustolovine, čarobne trenutke. Svatko tko pamti ili upravo proživljava svoje pubertetske dane, zna kako su upravo svakodnevni trenuci savršeno gradivno tkivo onih posebnih, dugotrajnih.