Ribari

Kad sam bio tri moja brata i ja/kad sam bio četvorica nas, uvodni su stihovi antologijske pjesme Tri moja brata Josipa Pupačića, posvete pjesnikovoj tragično i prerano preminuloj braći. Od tog se udarca, kako je sam često kazivao, nikada nije u potpunosti oporavio, a uspomenu na mrtvu braću sačuvao je u pjesmi začudne ljepote. Ne mogavši od zaborava otrgnuti njihove glasove, s braćom se izjednačio, poistovjetio i, izbrisavši granice njihovih osobnosti, stopio u jedno simfonično višeglasje. Moj brat,moj brat i moj brat.

Na isti se način od svoje braće oprašta i Benjamin Agwu, pripovjedač Ribara, romana prvijenca mladog nigerijskog autora Chigoziea Obiome. Ben odrasta kao najmlađi od četvorice starije braće nigerijske obitelji iz srednje klase čiji je otac zaposlen u Središnjoj banci Nigerije, a majka, uz brigu o četvero starije i dvoje mlađe djece, vodi i dućan na tržnici. U njihovu skladnu obiteljskom životu pukotine se pojavljuju kada otac, zbog posla, seli u veći i mnogo opasniji grad. Dječaci, na ulasku ili u jeku puberteta, po prvi put pomislivši da mirišu oslobođenje od očinskog autoriteta, krše najstrožu zabranu i, s nekolicinom školskih prijatelja, svakog dana odlaze na zloglasnu rijeku i postaju ribari. Uz posebno osmišljenu ribarsku pjesmu, svakog dana pecaju kako bi se zabavili, dokazali svoju hrabrost i pokazali koliko su odrasli. Ne znaju koliko će od sjajne i blistave budućnosti čijem ostvarenju svi teže ostati izgubljeno u riječnom mulju, koliko će od snova biti prekinuto i koliki će dug morati vratiti rijeci poradi nekoliko ribica što su ih uspjeli uloviti na svojim improviziranim štapovima. Pecali su, tako, dok ih odrasli nisu ulovili. Pecali su, tako, a rijeka je, nepovratno, upecala njih.

Koliko dugo možemo biti mrtvi prije no što se i naše vitalne funkcije ugase? Dugo, neizrecivo dugo. Sve od trenutka kada se strah u nama nastani i počne nas proganjati, izjedati poput najopakije bolesti, ne dopuštajući nam slobodu da dišemo, da budemo, da živimo. A kada strah preraste u paranoju, život tone u agoniju, od čovjeka, živog subjekta, ostaje samo ljuska, predmet kojim se strah i život dodaju u beskrajnoj igri bez pobjednika. Kada strah zaposjedne ljudski um, nastaju priče poput Ribara, priče na granici mogućeg, na granici vjerojatnog. A opet tako stvarne da u čitatelja stvaraju dojam kako ih je život sam napisao, a Chigozie Obioma tek vješto prepisao.

Ovdje to, ipak, nije slučaj. Ma koliko biste, uvjereni životnošću i opipljivošću romana što ga imamo pred sobom, njegovu priču željeli svrstati u jednu od onih ladica s istinitim pričama, na nju nalijepiti oznaku poučno i izvući je iz naftalina svaki put kada se želite podsjetiti koliko ste sretni što niste ljudi iz priče, koliko ste sretni što stojite nogama čvrsto na zemlji, koliko ste sretni što niste praznovjerni…pa vam se takve stvari ne mogu dogoditi, ne možete.  Autor vam ne dopušta. Premda priču nije gradio na osobnom iskustvu, zapanjilo ga je iskustvo jedne Amerikanke, sredovječne gospođe čiji se život počeo osipati nakon posjeta gatari. A gatara je točno tako i prorekla.

Je li doista stvar u proročanstvu, zapitao se Obioma, ili je mnogo od toga proricanja u glavi onoga kome se proriče, onoga čija će sudbina, najednom, drastično izmijeniti svoj tok. Zapitao se, a potom, kako to pravi pisci, oni čiji dlanovi bride, a umovi se pretvaraju u košnice dok u njima zapečaćena priča ne izađe van, i čine – napisao priču. Udahnuo je živote Ikenni, Boji, Obembeu i Benjaminu samo kako bi neke od tih života uskoro i ugasio, a druge ostavio u sivilu beznađa. Jer nada je punoglavac, skliska je i nestane taman kad ste pomislili da je držite.

Mržnja, s druge strane, mržnja je pijavica i ne možete je se riješiti ne otkinete li pritom i dio sebe. Takvu će katarzu, u ovom romanu prepunom magijskog realizma, proći i nigerijska obitelj Agwu. Magijskog realizma? Da, gledano s naše, zapadnjačke pozicije, Ribari su prepuni magijskog realizma. Gledano s njihove, afričke strane, Ribari su prepuni života, prepuni su afričke svakodnevice, religijskih i političkih previranja, teških trenutaka bez kojih niti oni ugodni ne bi imali težinu. Čovjek je, reći ćemo, čovjek, bio on usto još i orao, piton, pas tragač ili bijela čaplja. Volimo misliti kako smo različiti i volimo tražiti to što nas razlikuje od drugih. No sputavajući trenuci, poput slijepog štovanja religije ili podlijeganja pukom praznovjerju, univerzalni su. Nijedna im rasa, narodnost ni kultura, nažalost, ne izmiče u potpunosti.

U kojoj smo onda mjeri slobodni, kao da se, na kraju romana, pita Benjaim. Jesmo li gospodari svoje volje ili bivamo vučeni kao leptiri ka noćnoj vatri? Vatra, na koncu, opeče svakog tko se njome poigra. A za noćne je leptire, koji su njome najasnažnije privučeni, i najpogubnija.