Pazi kojeg vuka hraniš

Još su nas odmalena učili kako je sa životinjama dobro biti na oprezu. Posebno s nepoznatim životinjama. Jer nije svaki pas blage ćudi i ne žudi svaka mačka za glađenjem po leđima. Zato valja biti oprezan, pristupiti im polako, psu ponuditi dlan na njuškanje, upoznati se s njima i prema govoru njihova tijela odlučiti hoćemo li im prići ili ih zaobići. Upozoravali su nas da ne hranimo nepoznate životinje jer nepoznato u našim umovima još uvijek znači opasnost, upozoravali su nas da se držimo onog poznatog, susjedova psa ili mačke, upozoravali su nas… Nisu nas, međutim, upozorili da ta ista životinja obitava i u nama samima.

Hoćemo li je nahraniti i miroljubivo joj prići ili ćemo od nje pobjeći praveći se da ne postoji? Pitate li Kenana Crnkića, odgovor će sažeti savjetom Pazi kojeg vuka hraniš kojim je i naslovio svoj drugi priručnik o životu i sreći. Priručnik o životu i sreći? Naravno, možemo ga podvesti pod vrlo popularni nadžanrovski naziv literature za samopomoć, no time bismo ovoj knjizi učinili veliku štetu. Ovaj autor čitatelju, naime, ne nudi rješenja. Nudi mu nešto mnogo vrijednije; smjernice.

Imate li rješenje, nazovimo ga recept za sreću i shvatite li da se neka od njegovih sastavnica, ma iz kojeg razloga, ne može primjeniti na sadašnji trenutak u vašim životima, odustat ćete. Ali imate li smjernice, sastojke pomoću kojih ćete recept sastaviti sami, možete ih slagati, nešto oduzeti, a nešto i dodati, prema vašim osobitim potrebama i zahtjevima.

Te je sastojke Kenan Crnkić rasporedio u 9 kratkih, ali intenzivnih poglavlja, obrađujući kroz svako od njih jednu od smjernica na putu prema sretnijem i ispunjenijem životu. Kako bi čitatelju zorno prikazao važnost onoga o čemu govori, svoje riječi dodatno podcrtava tradicionalnim pričama iz različitih kultura, pričama čije poruke sažimaju sve ono što moderna filozofija življenja pokušava prikazati kao novo i tek otkriveno, kao iscjeljujuću komponentu koja će besmislenoj jurnjavi što je nazivamo životom dati smisao.

Umrijet ćeš! Počni živjeti! Opomena je što, kao na ulazu u neki antički hram, stoji na početku ove knjige. Naravno, svi smo mi smrtna bića, ali nitko ne voli o tome zaista razmišljati. Još nevoljkije prihvaćamo kad nam netko tako izravno, bez imalo uvijanja, na tu činjenicu i ukaže. Ali da počnemo živjeti? Pa ja već živim, pomislit će svatko, neki će čak dodati i punim plućima. No autor potom koristi 139 stranica da čitatelja upita živi li zaista. Pred njega postavlja ispit za čija pitanja nema točnih i krivih odgovora. Samo iskrenost se broji.

Iskrenost prema sebi. Jer najbolje lažemo kad lažemo sami sebe, a upravo bismo tu vrstu laži trebali izbjegavati hraneći, kako to autor metaforički kaže, onog nesputanog vuka u sebi, gladnog napretka i zadovoljstva. Onaj drugi, sputan i trom, ionako će pokušati prvome otkinuti od usta ne bi li sebe zadovoljio, a svog hranitelja dodatno zatočio.

Poznavatelji žanra literature za samopomoć možda će u ovoj knjizi i prepoznati neka opća mjesta s kojih autor kreće, na kojima zastaje ili se na njih poziva ne bi li potkrijepio svoje misli. Važno je samo da se na tim općim  mjestima ne spotakne ili zapadne u zamku vodiča puta. Jer u knjizi Pazi kojeg vuka hraniš Kenan Crnkić je u podupirućoj ulozi, ne docira, ali i ne tetoši. Čitatelja ohrabruje da krene na vlastiti put, ali pritom je vrlo svjestan poteškoća s kojima će se taj isti čitatelj susresti. Vrlo je praktičan i pragmatično razmišlja o nekima od gorućih problema modernog društva.

Crnkić složene životne probleme objašnjava vrlo jednostavnim ekonomskim konceptima i na taj ih način približava čitatelju. Vrijeme je novac. Svi smo tu uzrečicu čuli nebrojeno puta, ali neki će je tek po čitanju ove knjige prvi put doista razumjeti.

Advertisements