Smrt vozi Audi

Danska je zemlja blagostanja, obilja i socijalne osjetljivosti. U takvu sigurnom okruženju i nije osobito teško stvoriti naciju sretnih ljudi. Toliko sretnih da su osnovali Institut za istraživanje sreće, bivanje sretnim pretvorili su u nacionalni sport. Englezi su izmislili nogomet, a Danci hygge. I sada ga cijelom svijetu prodaju kao univerzalno primjenjiv recept do posvemašnje sreće i zadovoljstva. Jer Danci žive najispunjenije živote i, ako itko, oni znaju prodati sreću.

No u Danskoj žive i ljudi poput Waldemara, protagonista Nagradom Europske unije za književnost ovjenčanog romana Smrt vozi Audi danskog pisca Kristiana Bang Fossa. A Waldemar živi u vrlo ružnom predgrađu Kopenhagena, onakvom za kakvo bi, da kojim slučajem živi danas, Hyeronimus Bosch pronašao mjesto na svojim slikama, predgrađu rezerviranom za ljude s društvene margine; doseljenike, osobe slabijeg imovinskog stanja, starije i nemoćne, invalide… Sve one čije postojanje, na ovaj ili onaj način, ovisi o pomoći socijalno osjetljive danske države. Waldemar trpi bolove ne jedne već mnogih bolesti i njegovo je srce poput magarca; neumorno gura naprijed, no u jednom će trenutku tvrdoglavo stati. U jednom nepredvidljivom trenutku. Možda danas, možda sutra, a možda, donekle se nada Waldemar, i za nekoliko bogato ispunjenih desetljeća. A čime je čekanje bolje prikratiti nego nadom? Stoga Waldemar sate i dane provodi pred malim ekranom, uranjajući u priče sretnih završetaka iz produkcije američkih reality-showova, kako bi se zabavio ili kako bi bio spreman jednom kad i njegova priča dođe na red na popisu za ispunjenje životnih želja.

O Waldemarovu bi se životu malo znalo da nije Asgera, naratora čiji čvrst, satirom obojen, pripovjedački glas vodi čitatelja cestom jednog iz potrebe nastalog i u težnjama ugušenog, gotovo pa prijateljskog, odnosa. Asger je one mitske, recesijske, 2008. godine otpušten iz reklamne agencije čiji je kreativni kotačić dotad bio. Istini za volju, više no recesija njegovu je otpuštanju pogodovala sklonost k liječenju bezidejnosti plagiranjem. A ulasku u Waldemarov život kumovala je Asgerova potreba da nedostatku novca, posla i perspektive doskoči pretjerivanjem u hrani, piću i očajavanju. Pretio, lagano kliznuvši u alkoholičarske vode i bez nade za skorim potpunim oporavkom, prihvaća biti asistent jednom invalidu. Čisti usputni posao, odskočna daska dok ne pronađe nešto bolje.

No ponekad se na odskočnoj dasci i zaustavimo, nespremni na skok, sputani strahom od visine ili utapanja. Tako i Asger svoje dane provodi bivajući Waldemarov plaćeni prijatelj. Jer jedina mu je zadaća, zapravo, ispunjavati Waldemarovo vrijeme i pomagati mu u iznalaženju puteva do dodatnih općinskih novčanih sredstava. Iako to i nije posve primjereno pripisati romanu ovako izraženog satiričkog podteksta, jedina mu je zadaća s Waldemarom promišljati o novim načinima kraćenja vremena nadom. Nada je prijeko potrebna obojici, a danska će im država, i omogućiti da pronađu nadu. Unutar danskih granica. Za put iscjeljenja, samoostvarenja i ozdravljenja, put koji će ih provesti preko pola Europe i završiti u Maroku, pred vratima slavnog iscjelitelja, morat će se pobrinuti sami.

Na taj je način Kristian Bang Foss, iako ih nije fizički odijelio, svoj roman podijelio u dva dijela. U prvom dijelu rastače dansko društvo kako bi svakom od slojeva udijelio oštrim humorom protkanu kritiku. Kritiku, naposljetku, dobiva i danski državni sustav, najsavršeniji na svijetu, sustav koji se također bori, kako s pukotinama unutar sebe sama tako i s onima izvana koji stalno tražeći još te pukotine čine još vidljivijima, oštrijima, izraženijima. Drugi je pak dio autor oblikovao kao roman ceste, roman puta, traganje za ostvarenjem nade i hvatanjem onog vječno neuhvatljivog možda, uvijek tako spremnog u posljednjem času iskliznuti iz ruku.  Taj put u marokansko možda prijeko je potreban obojici protagonista, željnih promjene, pomaka, iznalaženja smisla u besmisleno jednakim, ispraznim, besciljnim kopenhaškim danima. Metaforički, put u možda potreban je svakom čitatelju ponaosob i svakome se upravo njegovo možda doima najteže dohvatljivim. Tom metaforom Bang Foss opominje i sve one koji Dansku promatraju izvana jer, dok ostatak svijeta čezne za putom do Danske, mnogi Danci čeznu za izlaskom. Putem u negdje. Pa bilo to negdje i Maroko.

Postavivši Audi u naslov romana čijom se radnjom proteže za put kupljeni Volkswagen, autor čitateljima daje naslutiti kraj. Zapravo, uopće ga od njih ne skriva. Ne kako bi narušio čitateljski užitak već kako bi istaknuo koliko je put bitniji od cilja. I koliko to često, krateći vrijeme nadom, zaboravimo.

Advertisements