Raskoš života

Kažu da ptice u sutonu života najljepše pjevaju. Kažu da se, na samom svom zalasku, život najčešće probudi i pokaže u svoj svojoj punini. Valjda kako bi ustao u svoju obranu i prkosno se usprotivio neumoljivo nadolazećem svršetku. Kažu da smo mi, ljudi, u trenucima kada pred sviješću o vlastitoj smrtnosti ne možemo okretati glavu ili zatvarati oči, sposobni proživljavati najintenzivnije osjećaje. Kažu da nas upravo spoznaja o skorašnjem odlasku nagoni da činimo sve ono što smo ranije, imajući vremena, odlagali i propuštali. Kažu, također, da za ljubav nikad nije kasno…

Nikad. Čak niti kad pred zaljubljenikom ostane tek godinu dana. Samo 12 mjeseci za proživljavanje svih ljubavnih emocija; početne zaljubljenosti, ushita i zanosa, stabilne, uzemljene ljubavi i pripreme za rastanak. Osvrćemo li se unatrag, 12 mjeseci doima se izrazito kratkim razdobljem. No u 12 mjeseci, katkad, kvalitativno stane jedan cijeli život.

Iako je cijelog života ljubio i bio ljubljen, nekoliko puta tek na korak od bračnog saveza i vječno opterećen vlastitom seksualnošću i odnosu prema ženama, Franz Kafka, navodno, nikoga nije volio kao Doru, petnaest godina mlađu ženu što ju je upoznao u ljeto 1923. godine, u Muritzu. Odmaralište imena Sretno slavnog je pisca dovelo, ako već ne na put, onda bar na prag te uzvišene emocije. I ta je sreća, možda baš stoga što je od samog početka bila ograničenog trajanja, najsnažnija što ju je Kafka ikad proživio.

Pogrešno je, ipak, u kontekstu Raskoši života, kao i u kontekstu Kafkina četrdesetogodišnjeg boravka na ovome svijetu, o Franzu Kafki govoriti kao o slavnom ili velikom piscu. Zna to i njemački povjesničar, novinar i autor Michael Kumpfmuller i stoga svoj roman započinje rečenicom „Kasno navečer, jednog petka u srpnju, stiže doktor.“ Da, jasno da stiže doktor, ta Kafka je velik dio svog odraslog života pobolijevao, naposljetku je i podlegao tuberkulozi. No Kumpfmullerov doktor nije nikakav liječnik. Tog petka u srpnju, u prvoj rečenici, u roman ulazi sam Kafka. Iako je svoje zanimanje oduvijek prezirao, zvanje što ga je diplomom stekao bilo je pravničko, a pravnici su onomad, kao i liječnici, po diplomi postajali doktori.

Neobično je zanimljivo, makar i samo kao povijesno udaljeni čitatelj, sudjelovati u godini života jednog od najvećih književnika minulog stoljeća i njegovo pisanje promatrati kao tek usputnu aktivnost, nešto više od hobija, nešto što nije imanentno prisutno. Zanimljivo je promatrati zaljubljenog Kafku, rastrganog između ljubavne slatkoće i nesnosne boli uzrokovane zdravstvenim teškoćama.

Poseban je način na koji Michael Kumpfmuller u jednoj ljubavnoj epizodi sažima cijelu Kafkinu bit, kako jednu biografiju ispisuje prikazujući samo godinu, jednu četrdesetinu života… i s kolikom uvjerljivošću to čini. S nevjerojatnom lakoćom, polako, gotovo klizeći mjesecima što su ih Dora i Franz zajedno proživjeli. Polako, ali ne i usporeno. Njegova je priča magnetski privlačna i ne dopušta čitatelju da se emocionalno odvoji, da propusti makar i trenutak u kratkoj, ali intenzivnoj vezi ljubavnog para. I premda je svjestan ishoda, ni čitatelj se, baš kao niti Dora, neće biti u stanju distancirati i Raskoš života pročitati kao samo još jednu ljubavnu priču.

Jer ona to zapravo i nije. Iako katkad balansira na samom rubu, autor vješto održava ravnotežu između ljubavne i životne priče, ne klizi u razjapljene ralje patetike i najskrivenije čitateljeve emocije budi finom melankolijom čijim su nitima, u predskazanju kraja prije samog početka, protkana sva poglavlja ovog romana.

Je li to Kafka ili Kumpfmuller? Iz čega proizlazi tako snažan čitateljski užitak? Raskoš života je najbolje od obojice i nastaje negdje u sredini, na raksršću. Životnom, ljubavnom, povijesnom i spoznajnom. Opisujući Franzov i Dorin odnos, autor zorno prikazuje koliko je teško bilo biti Franz Kafka, a kroz teškoće što su ih Dora i Franz proživjeli, ocrtava se sva teškoća, ako ne i nemogućnost života u Njemačkoj u smiraj jednog i pred sam osvit drugog rata.

To je vrijeme, ipak, iznijelo neke od najvećih životnih, ljubavnih i umjetničkih priča. A Michael Kumpfmuller jednoj je takvoj priči poklonio cijeli roman. Na taj je način ispunio Kafkinu želju za brisanjem prošlosti. Svoju je nastojao zatrti, a o Dorinoj nije želio znati. Nitko, naravno, ne želi biti usputno poglavlje, a posredstvom književnosti ljubavna priča Franza Kafke i Dore Diamant postala je cijela knjiga. Ta će knjiga, na kraju putovanja, čitatelja možda i ispuniti čežnjom i sjetom. To nipošto ne znači da put nije vrijedan poduzimannja.

Advertisements