Žena kojoj sam čitao

Zašto nam se ono što je nekad bilo tako lijepo čini tako lomljivim zbog činjenice da je u sebi skrivalo mračne istine?“

Problematika nacističkih zločina prikazana je dosad, u književnosti kao i ostalim sferama umjetnosti, na mnogo načina i iz mnogih perspektiva, iz vizure zločinaca, s pokajničkim, slavodobitnim ili rezigniranim pogledima, ali i kroz oči žrtava, onih što osjećaju bijes, ljutnju, samosažaljenje ili pak onih što pričanjem priče žele prestati biti Atlasima svojih boli i nastaviti dalje u novim, poslijeratnim životima. No, u rijetkim se prilikama, posebno u vodama lijepe književnosti, mogu čuti glasovi generacije poslijeratnih Nijemaca, „generacije čija je dužnost zanijemiti od stida, užasa i krivnje“. Upravo po tom, veoma skliskom, terenu vješto se kreće Bernhard Schlink, proslavljeni njemački pisac krimića, po zanimanju sudac, dok priča emocionalno vrlo zahtjevnu, tekstualno bogatu, ali prije svega jednostavno i lako prijemljivu priču oblikovanu oko Michaela Berga i Hanne Schmitz.

U Michaelu, s kojim se čitatelj susreće u osjetljivoj tinejdžerskoj dobi, a ostavlja ga u udobnosti kasnih srednjih godina, Schlink je pronašao pouzdanog pripovjedača, a Michael je u Hanni, zreloj ženi mnogo starijoj od sebe, pronašao iskusnu ljubavnicu i učiteljicu. Njihov odnos, u početku izrazito tjelesan, s vremenom poprima primjese dublje emocionalne povezanosti, no Hanna, čije je cjelokupno postojanje obavijeno velom tajne, nestaje preko noći. Putevi im se ponovno susreću tek godinama kasnije, kada Michael kao student prava prati suđenje čuvaricama nacističkog logora, a Hanna sjedi na optuženičkoj klupi.

Unatoč povremeno prisutnoj pripovjedačevoj ogorčenosti, roman „Žena kojoj sam čitao“ nije prepun gorčine. Ispripovjedan iz vizure sredovječnog muškarca koji se osvrće na jedno, obilježavajuće i sveprožimajuće razdoblje svoga života, lišen je svakog romantičarskog idealizma, ali obiluje realističnom smirenošću kojom se često može pohvaliti onaj tko izdaleka promatra nešto poodavno svršeno. Na 175 stranica Schlink je uspio ispresti težak i gust tekst, propitati vrlo teške teme poput osjećaja kolektivne krivnje, granica ljudskog ega, pitanja ljubavi i mržnje (koje, iako prekrasno propitano, niti u jednom trenutku nije trivijalizirano) i unutarnjih, osobnih borbi, pritom ne ostavljajući čitatelju osjećaj težine ili prezasićenosti. Upravo suprotno, čitatelju se pruža mogućnost uživanja u književnoj inačici Sacher torte koja nakon konzumacije ostavlja osjećaj laganog, ljetnog, beze kolača. Stoga je ovaj roman vrijedan čitanja, čak i za one koji su već bili u prilici upoznati priču kroz filmsku adaptaciju jer Michael Berg kao pripovjedač ima mnogo toga za ispričati.

Advertisements